U tijeku su pripreme za proslavu 180. obljetnice dolaska, odnosno povratka fratara u Hercegovinu. Fra Ivan Marić, širokobriješki gvardijan, kazao je 7. veljače u svom obraćanju na misi zadušnici za pobijene hercegovačke fratre da će proslava dolaska, odnosno povratka fratara u Hercegovinu biti upriličena 19. svibnja u Čerigaju kod Širokog Brijega, piše Večernji list BiH.
To nam je fra Ivan ovih dana potvrdio u kraćem razgovoru. Prije 180 godina hercegovački franjevci u Samostanu svete Katarine u Kreševu kovali su plan kako doći u svoju Hercegovinu i početi ostvarivati svoju svetu misiju. Franjevci su u Hercegovini djelovali još u 14. stoljeću, a u 15. stoljeću osnovani su bili samostani i Mostaru i Ljubuškom. No, dolazak Osmanlija 1463. godine bio je poguban za hercegovačke franjevce. Turci su najprije srušili samostan u Konjicu (oko 1524. godine), a potom i samostane u Mostaru i Ljubuškom (1563. godine). Franjevci iz Ljubuškog preselili su se u Zaostrog, a fratri iz Mostara 1584. osnovali su samostan u Živogošću. Odatle su skrbili o katoličkom življu u Hercegovini, a od 1700. godine i samostan u Kreševu počinje skrbiti o hercegovačkim vjernicima.
Ideja o gradnji samostana
Kad je Hercegovina postala pašalukom 1832. godine, počela se rađati ideja o gradnji samostana u Hercegovini. Fra Ante Marić u troknjižju “Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu” piše: “Ta činjenica potakla je franjevce rodom iz Hercegovine da se njih devet sastalo 9. srpnja 1843. u Posušju i zatražilo od Kongregacije dopuštenje da se izgradi samostan. Nakon potrebnih ispitivanja i istraživanja, Kongregacija je 6. veljače 1844. dopustila da se u Hercegovini podigne novi franjevački samostan”.
Fra Ante u svom troknjižju citira fra Ignacija Strukića (“Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana”, Sarajevo, 1899.): “U ovom domaćem metežu zadesi kreševsku redovničku obćinu osjetljiv udarac. Vrli bi sinovi iz Hercegovine, koji se u Kreševu usposobljavaju za uzvišeni svećenički stališ i služahu ne samo Hercegovini, već u tako zvanoj kuštodiji kreševskoj, svim srcem željahu, da u rodnom svom mjestu podignu samostani tude usredotočiv sve svoje sile mognu što uspješnije djelovati na vjerskom, materijalnom i kulturnom polju. (…) Dan 19. svibnja 1844. bijaše urečen, kad će ostaviti ‘njima toli milo Kreševo’ u kojem su lijepih dana svog života proveli. Bijaše to ganutljiv razstanak, koji se dogodio za gvardijanstva fra. Angjela Kraljevića, kašnjega biskupa i najmestnika apoštolskoga u Hercegovini (od god. 1864. do 1879.) Fra Mato Ćorić (Beljo) sakupiv kolo sebe hercegovačke klerike i djecu na vratima crkve sv. Katarine, sa svojom družinom pomoliv se Bogu, kroz suze žalosnice uzdahnu: ‘S Bogom drago Kreševo! Niti mi više k tebi, niti ti igda k nama!’ Tad se zaputi s njima u Hercegovinu sa pogibelju života, jer bijahu neprohodni i nesigurni putevi. S ovim otcima i braćom ne dieljahu svi Hercegovci isto mnenje. Njih petorica sa pjesnikom Martićem ostaše u Kreševu, a svi drugi otci sa klericima i novacima otputiše se na Čerigaj, gdje su neko vrieme stanovali.”
Fra Ante piše kako su se, držeći se sporednih putova, povremeno morali zaustavljati na odmorištima. Ne zna se pouzdano jesu li prvu noć prenoćili u Neretvi – Zastivlju pa onda dalje krenuli i već sljedeću noć bili u Poljima ili u samom Posušju, da bi trećeg dana predvečer bili na Čerigaju. Predvodio ih je fra Mato Ćorić Beljo. Fra Ante dodaje: “Jer koliko se god na ‘odcjepljenje’ čekalo gotovo tri stoljeća, ipak to nije bilo tako jednostavno jer kreševski je samostan kroz stoljeće i pol teških turskih progona održao hercegovačku vjeru i hrvatsku narodnost. Bez obzira na okolnosti u kojima se dogodilo, odcjepljenje je bilo logičan slijed povijesnih događanja. Raseljavanje hercegovačkih fratara od Živogošća i Zaostroga do Kreševa posljedica je krvavog osvajanja Huma i Bosne te pada pod osmanlijsku vlast koja je nemilosrdna srušila sve samostane. No, ipak je došlo vrijeme vraćanja na stara ognjišta. U vrijeme odcjepljenja gvardijan u Kreševu bijaše fra Anđeo Kraljević.”
O odlasku iz Kreševa u Hercegovinu pišu fra Petar Bakula (u svom Šematizmu iz 1867. godine) i fra Radoslav Glavaš (u svojoj Spomenici iz 1897.) Fra Ante Marić naglašava to kako je u Čerigaju već otprije postojala prostrana župna kuća župe od Blata (Blatske župe). Po tom se selu i župa zvala Čerigaj. Zemljište fratrima za ovu župnu kuću darovala je pobožna obitelj Kraljević iz Čerigaja, čiji je potomak fra Anđeo Kraljević (1807. – 1879.). Fra Ante nastavlja: “Druga je kuća izgrađena da bi se dočekala i smjestila braća koja su krenula iz Kreševe u Hercegovinu. Gradio ju je ondašnji župnik fra Nikola Kordić 1844. godine. Jedinim razlogom gradnje ove kuće bo je smještaj kreševskih putnika te sjemeništa i novicijata.” Fra Ante citira članak fra Lea dr. Petrovića “Život i rad fra Petra Bakule (1816. – 1873.)”: “Prva služba koju je fra Petar u provinciji obnašao bila je veoma važna i odgovorna: on je imenovan učiteljem mladih novaka na Čerigaju kraj Širokog Brijega.”
Prvi školski odgojni zavod
Fra Dominik Mandić u “Almanahu hercegovačke franjevačke mladeži” u članku “Franjevačke škole u Hercegovini” naglašava da počeci Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu sežu u godinu 1844., kad su se hercegovački franjevci odijelili od bosanskih i svoj svećenički pomladak na 19. svibnja iste godine preveli iz Kreševa na Čerigaj, tri kilometra jugozapadno od Širokog Brijega. Fra Dominik Mandić ističe da je tu bio uređen prvi školski odgojni zavod hercegovačkih franjevaca. Fra Ante Marić konstatira: “Razvidno je, dakle, da je Čerigaj kolijevka i početak života nakon odcjepljenja od Bosne. Tu je začetak budućeg samostana, sjemeništa, novicijata.”
Fra Pavo Dragičević, povjesničar i gimnazijski profesor, u svom prvom izvješću o Franjevačkoj velikoj gimnaziji u Širokom Brijegu u uvodnom članku “Osnutak i razvoj današnje Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu” (1919.) piše kako su novicijat i sjemenište bili tek nešto privremeno te da se naukovni zavod imao smjestiti u novoosnovanom samostanu u Širokom Brijegu, što je učinjeno 1848. godine. Fra Ante naglašava: “Prema kazivanju starih fratara o. fra Vencela Kosira (1899. - 1984.) i o fra Vojislava Mikulića (1898. – 1991.), Čerigaj je mjesto povratka fratara u Hercegovinu. U vrijeme obnove tog prvog uzgojnog zavoda u Hercegovini bili su članovi obitelji franjevačkog samostana na Širokom Brijegu. U svakom daljnjem predstavljanju širokobriješkog samostana priča započinje u Čerigaju i kućom koju je fra Nikola podigao 1843. ili 1844. kako bi hercegovačkim mladićima omogućio školovanje. Ta je kuća zametak širokobriješke gimnazije.”
Odgoj novih vjernika
No, kao mjesto osnivanja sjemeništa i novicijata u Hercegovini, osim Čerigaja, spominje se i Mostarski Gradac, mjesto u kojem se nakon rušenja Samostana sv. Ante 1563. godine duhovno skrbilo i o mostarskoj župi. Mjesto se isprva zvalo Gradac, a zbog duhovne skrbi o mostarskoj župi nazvano je Mostarski Gradac. Nakon dugih i krvavih osmanlijskih progona gradački župnici su se 1797. skrasili u Gracu. Fra Ante Marić dodaje: “Pastoralno su opsluživali područje od Drežnice do Blata, od Neretve do rijeke Lištice. Gradačka župna kuća jedna je od najstarijih fratarskih župnih kuća u Hercegovini. No, Mostarski Gradac ipak nije imao tu važnost koju je imao Čerigaj koji je za to morao zahvaliti svom župniku fra Nikoli Kordiću, ali i pogodnosti da se do njega lakše dolazilo. Nedvojbeno je da je problem osnutka uzgojnog zavoda te novicijata u Hercegovini vezan uz gradnju samostana i da bi to lako mogao biti poticaj fra Nikoli Kordiću da na Čerigaju gradi još jednu kuću kako bi se što bolje riješio problem smještaja dok samostan ne bude gotov. Od samog su početka hercegovački franjevci znali da je njihov pothvat odvajanja od Bosne Srebrene osuđen na propast ako ne budu imali pomlatka. Koliko su tome pridavali važnost, vidi se i po samom odlasku iz kreševskog samostana. Svi koji ga spominju, neizostavno spominju upravo onaj trenutak kad iz samostana odlaze đaci i novaci.”
Župna kuća u Čerigaju veća je od one u Mostarskom Gracu i mogla je primiti znatno više novaka. Prvi učitelji u sjemeništu i novicijatu bili su fra Mate Ćorić Beljo (rođen 1813. u Crnču kod Širokog Brijega) i fra Paško Kvesić (rođen 1804. u Rasnu kod Širokog Brijega). Na Čerigaju je fra Nikola Kordić užurbano gradio i drugu kuću kako bi se mogli smjestiti i uzgojni zavod i novicijat. Već 1845. novicijat je preseljen na Čerigaj, a meštar novaka bio je fra Petar Bakula. Svečano polaganje kamena temeljca budućeg samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Širokom Brijegu obavljeno je 23. srpnja 1846. U novosagrađene sobe zapadnog krila uselili su se 1848. godine novaci i đaci koji su se preselili iz Čerigaja. Fra Ante piše: “U prvoj sobi, lijevo od glavnog ulaza u samostan, bio je župni ured, u drugoj je bilo sjemenište, u trećoj uzgojni zavod, u sakristija u četvrtoj i posljednjoj prostoriji. Kao što su najvećom brigom i u Kreševu bila upravo djeca i novaci, s tom se brižnošću nastavilo i u Čerigaju. Svećenički pomladak bio je kruna izgradnje samostana na Širokom Brijegu.” Uzgojni zavod se tako iz Kreševa preselio na Čerigaj, a iz Čerigaja u obližnji Široki Brijeg. No, ni prostori u Širokom Brijegu nisu bili dovoljno prostrani za uzgojni zavod i novicijat. Čim je 1852. u Širokom Brijegu utemeljena kustodija, hercegovačka franjevačka zajednica glavnom zadaćom smatra odgoj novih redovnika. Kustodija je odredila fra Petra Bakulu da po Italiji i Austriji traži novčanu pomoć za potrebe sjemeništa, novicijata i studija zavjetovane subraće. Fratri su počeli razmišljati o gradnji sjemeništa u novoutemeljenoj župi sv. Ante na Humcu. Godine 1871. uzgojni zavod – sjemenište sa Širokog Brijega premješta se na Humac. Fra Ante dodaje: “No, i dalje je dio djece dolazio u samostan, pa su se tako na dva mjesta, na Širokom Brijegu i na Humcu, pripravljali za novicijat. To je trajalo sve do 1889., kad je novo starješinstvo odredilo da se rastave novicijat i sjemenište. Sjemenište je vraćeno u Široki Brijeg, a novicijat je smješten na Humac. Doskora će se postaviti temelj za novi samostan u Mostaru i u njemu će se 1895. otvoriti bogoslovija. Tako će se školski sustav Hercegovačke provincije (1892.) Uznesenja Blažene Djevice Marije razviti uz tri samostana: sjemenište u Širokom Brijegu, novicijat na Humcu te bogoslovija i filozofija u Mostaru.” A sve je krenulo prije 180 godina na Čerigaju. Fratarske kuće u Čerigaju su obnovljene, jedna od njih dvije je čerigajska crkva dvanaestorice apostola. •
