Posmrtni ostaci ukupno 71 identificirane žrtve srebreničkoga genocida bit će danas pokopani u Memorijalnom centru Potočari, gdje će ujedno biti obilježena 22. godišnjica najvećeg zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Tužne priče
Još jučer u Potočare su stigli sudionici Marša mira, tradicionalnog pješačenja šumskim stazama od Kladnja prema Srebrenici. Riječ je o ruti koju su u srpnju 1995. godine prešli bošnjački muškarci pokušavajući se iz okupirane Srebrenice dokopati teritorija pod kontrolom Armije RBiH. Na tom putu mnogi su poginuli i Marš mira je svojevrsno podsjećanje na njih. U Potočare su stigli i biciklisti iz Bihaća te drugih gradova i ultramaratonci koji tradicionalno, pred 11. srpnja trče od Vukovara do Srebrenice.
Dan ranije iz Visokog, gdje se vrši identifikacija žrtava, posmrtni ostaci prevezeni su u Potočare, gdje su se okupili i preživjeli rođaci stradalih Srebreničana.
Sigurnost je podignuta na najvišu razinu, a poseban režim prometa danas vrijedi za cijelo područje od Kladnja do Srebrenice. Zbog velikih vrućina u pripremi su i medicinske ekipe, a predsjednik Organizacijskog odbora Ćamil Duraković kaže kako bi ove godine na obilježavanju godišnjice genocida moglo biti ipak nešto manje ljudi.
- Prema našim procjenama, ove godine je manji broj žrtava za ukop, što govori kako ćemo vjerojatno imati manji broj građana. Očekujemo oko 25 do 30 tisuća građana iz cijelog svijeta, iako ne možemo precizirati točan broj u ovom trenutku - izjavio je jučer Duraković. Među 71 žrtvom koje će ove godine biti ukopane na kolektivnom pogrebu, nalazi se i sedam maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti pokopana danas u Potočarima je 15-godišnji Damir Suljić čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija Salihović, koji je u trenutku ubojstva imao 72 godine. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići. Među tužnim pričama ovogodišnjeg pokopa u Potočarima izdvaja se ona Mustafe Imamovića koji će danas pokopati dvojicu sinova - Zaima (21) i Zejada (19). Razdvojili su se od oca u pokušaju da se šumskim stazama domognu slobodnog teritorija i Mustafa ih više nikada nije vidio. Do sada su ukopane 6504 žrtve genocida u Srebrenici, a procjenjuje se kako se traga za još oko 2000 njih. No, oko toga, kao i oko samog karaktera zločina u Srebrenici, u BiH, pa i regiji, podijeljena su mišljenja. Političke strukture u Republici Srpskoj i Srbiji tvrde kako je broj žrtava prenapuhan te odbijaju priznati da se u Srebrenici dogodio genocid, iako su Međunarodni sud pravde i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u više presuda upravo tako okarakterizirali taj ratni zločin.
Različito viđenje Srebrenice
O tome koliko je prijepora o srebreničkom genocidu u samoj BiH, svjedoči i podatak da će se danas, u isto vrijeme dok bude trajao pokop žrtava u Potočarima, u Banjoj Luci održavati skup potpore ratnom zapovjedniku Vojske RS-a generalu Ratku Mladiću kojem se u Haagu sudi, između ostalog, i za srebrenički genocid.
Zločin genocida izrijekom je naveden u presudama šestorice haaških osuđenika, uključujući Radovana Karadžića i generale tadašnje Vojske RS-a. Pred Sudom BiH do sada su jedini osuđeni za genocid Radomir Vuković i Milorad Trbić, koji su izravno sudjelovali u likvidaciji zarobljenika.
Srebrenički genocid bio je argument i u procesu koji je Bosna i Hercegovina protiv Srbije vodila pred Međunarodnim sudom pravde. Preživjeli Srebreničani pokušali su sudskim putem dokazati suodgovornost Nizozemske čiji mirovnjaci nisu zaštitili civile u formalno proglašenoj UN-ovoj zoni sigurnosti. Nedavno je nizozemski sud potvrdio djelomičnu, ali ne i potpunu odgovornost te države.
Za to vrijeme život u Srebrenici za preživjele starosjedioce i one koji su se kao izbjeglice naselili u tom gradu, prilično je težak. I uz brojne donacije, to je i dalje jedna od najnerazvijenijih općina u BiH. Komunalne usluge i infrastruktura su u lošem stanju, a mogućnost zapošljavanja nikakva, zbog čega mladi uglavnom napuštaju Srebrenicu.
Malobrojno bošnjačko i srpsko stanovništvo koje doista živi u Srebrenici ističe kako grad “oživi” jedino kad su izbori i obilježavanje genocida.
