Jedan od najvećih zaljubljenika u filmski festival u Orašju, gost koji uvjerljivo prijeđe najveći broj kilometara kako bi bio dio Dana hrvatskoga filma u Orašju, jest Ivo Petranović. Živi u Kaliforniji u zaljevu San Francisca u Sacramentu i Los Angelesu, no to mu uopće nije prepreka da već 15 godina zaredom dolazi u Orašje, isključivo zbog filmske fešte u Posavini. Ivo obvezno svake godine u Orašje stigne ne samo zbog premijere nego ostane i po nekoliko dana, piše Večernji list BiH.
Privlačnost festivala
A ljubav između festivala u Orašju i Petranovića započela je Zagvozdom i tamošnjim festivalom koji je u svojem rodnom kraju osnovao glumac Vedran Mlikota. Tamo su se dvojica Iva upoznala, uslijedio je poziv na dolazak u Posavinu i od tada se Petranović zaljubio u pitomi posavski gradić. – Ovo je jedinstven festival, među najprivlačnijim od svih drugih filmskih fešti koje pratim u Hrvatskoj, ali i u Americi. Orašje ima tu neodoljivu privlačnost jednostavnosti i prirodnosti, a opet ozbiljnosti projekta, da tome ne mogu odoljeti. Svakako, ono što je najviše za isticanje u odnosu na druge festivale jest to što Orašje, eto, i nakon 23 godine jednako voli festival, puno je Posavljaka uključeno u ovu filmsku priču, zajednica je ostala uz manifestaciju jer mi se družimo, susrećemo po gradu, pjevamo s tamburašima, odlazimo navečer na projekcije. Znao sam odlaziti iz Orašja, recimo, u ponoć, došao bih kući na sat-dva i spakirao se za Ameriku. Ovdje nalazim sve što tamo nemam, ali ni bilo gdje drugdje - kaže nam Petranović.
Iz rukometne obitelji
Petranović je, inače, Slavonac pa su mu strune tambure u krvi, kao što je i sport, jer potječe iz sportske obitelji poznatih rukometaša. - Otišao sam iz Hrvatske daleke 1989. godine da bih se vratio i igrao profesionalno rukomet u Francuskoj ili Njemačkoj jer nisam mogao tako mlad igrati u inozemstvu. Životni me je put odveo i za sada ostavio u Americi, ali nedosanjani mi je san ostala slavonska ravnica, veliko imanje i možda povratak kada bih osnovao obitelj. Sada su oranice više nedostatak nego prednost - smatra Ivo pa još uvijek ne zna gdje će ga životni put odvesti.
No, siguran je u jedno: - Festival u Orašju postao je dio mene, ovi jednostavni i topli ljudi su izvanredni domaćini i vraćat ću se svake godine ovoj festivalskoj karavani glumaca, radosti, druženja koje s tamburašima potraje do jutarnjih sati, pa zapravo i ne spavam. Meni je ovo hrana za dušu. Ne može se opisati ova ljepota vremena koje provedem u Posavini uz dobre ljude i zato ću se Orašju i festivalu iznova vraćati - kaže Petranović.•
