Malo je ljudi koji trezveno mogu sagledati posljedice minulog rata i novog puta kojim smo krenuli. Fra Ljudevit Lasta (1947. - 2015.) okretan, druželjubiv i omiljen, svećenik dječačkog osmijeha, u prigradskom mostarskom naselju Cim ovog ljeta Gospodnjeg dobio je ulicu koja ponosno nosi njegovo ime.
Ulica nije duga!
Nije ni široka, ali opet.
Fra Ljudevitu bi bilo drago.
Obradovao bi se.
Moj puk i moj narod nisu me zaboravili - sam sebi s ushitom šapuće.
Nebeskim prostranstvima vijest se pronijela brzinom svjetla.
Znam da je Matica hrvatska godinama pisala, obrazlagala, zvala i molila mostarsko općinsko Poglavarstvo da novi most, onaj u Sutini, ponese ime mr. Vlade Smoljana (1926. - 2008.), najvećeg i najuspješnijeg gradonačelnika Mostara, a da se onom drugom - Carinskom mostu vrati njegovo izvorno ime -Most Mujage Komadine (1830. - 1925.), jednako tako glasovitog mostarskog gradonačelnika.
Potporu prijedlogu Matice hrvatske dala je Hrvatska akademija za znanost i umjetnost brižno pripremljenim znanstvenim skupom koji je bio posvećen imenu i djelu gradonačelnika Vlade Smoljana.
Imalo se o čemu govoriti.
Imalo se što na ponos predstaviti.
Molbe nisu uslišene.
Most u Sutini nije se okitio imenom Vlade Smoljana niti je onom drugom mostu vraćeno ime Mujage Komadine.
- Ništa meni nije jasno - govori fra Ljudevit.
- Ja nikoga nisam zvao.
Nikoga nisam molio.
Ali, eto, mene se sjetiše.
S puno zaslužne subraće ovo želim proslaviti, ali ne znam koga pozvati, a koga izostaviti. Svećenici su pobožni, ali, opet, i to su osjetljivi ljudi - razmišlja fra Ljudevit.
Ovdje su fra Matija Divković (1563. - 1613.), svećenik koji je objavio prvu knjigu i utemeljio hrvatsku književnost na pučkom jeziku, fra Filip Lastrić (1700. - 1783.) utemeljitelj je historiografije, fra Ilija Starčević (1794. - 1845.) odobrovoljio je moćnog Husein-bega Gradaščevića (1802. - 1834.) i uspio otvoriti prvu pučku školu u Tolisi, fra Anđeo Zvizdić od moćnog je sultana ishodio povlastice za vjernički puk. Tu je i fra Grgo Martić (1822. - 1905.), književnik, političar i hercegovačka lisica, kako su ga odmilja zvali, pa fra Didak Buntić (1871. - 1922.), narodni prosvjetitelj koji je u Širokom Brijegu sagradio katedralu, otvorio 5 pučkih škola i spasio hercegovačku djecu od gladi. Kako izostaviti i ne pozvati fra Mihovila Sučića (1820. - 1845.), prvog liječnika u našoj zemlji.
Cijelu noć fra Ljudevit je pravio listu svojih uzvanika i konačno odlučio pozvati: fra Matiju, fra Filipa, fra Iliju, fra Anđela, fra Grgu i fra Didaka te fra Mihovila.
Sve je ovo lijepo, dragi Ljudevite, ali, ako ne pozoveš našeg utemeljitelja sv. Franju Asiškog (1181. - 1226.), a pogotovo vrhovnog poglavara sv. Petra, nema fajde - savjetuje mudri fra Grgo Martić.
Sveti Franjo je dobar mali čovjek, (ptice, cvijeće i proljeće) bez njega bi nekako mogli, ali bez sv. Petra nikako. Ovdje se sv. Petra za sve pita kao što se pita i onoga što stoluje u američkoj Bijeloj kući - opet će mudri fra Grgo.
I još nešto, ali nikome nemoj reći da sam ti ja savjetovao. Ja pouzdano znam da sv. Petar voli popiti čašicu dobrog vina i da voli dobru pjesmu čuti.
Osobito bosansku sevdalinku.
Imaš vremena.
Pobrini se.
Na ovom susretu ništa se ne smije prepustiti slučaju.
Sve se mora znati.
Kada tko dolazi i tko ga dočekuje.
Tko u koji red sjeda, na koje mjesto i tko je do njega.
Tko pozdravlja i tko govori.
I što je najvažnije, tko mora šutjeti da ne bi nešto poremetio i pokvario.
Iz podruma Grge Vasilja nabavi najbolje vino. Čašica Gregoriusa dušu i tijelo liječi. Malo će sv. Petra i Međugorje ponijeti.
Svakako pozovi Peru Gudelja, onog harmonikaša iz lijepe središnje Bosne.
Prije nego što slavlje počne i Pero harmoniku razvuče, snađi se i sa sv. Petrom razgovaraj u četiri oka. Objasni mu da su daytonski silnici našu domovinu pocijepali i obeščastili, a ona nekad pohotna rumena jabuka samo što oči nije sklopila.
Nemoj zaboraviti reći da se po našim brdima vijore zastave koje našem narodu nisu znane i da se oko tih zastava okupljaju različiti ljudi.
Ne znamo im smjera ni nakane.
Domaća vlast nasmrt je podijeljena, a visoki međunarodni predstavnik je kao iscijeđen limun.
Sve mu reci i ne boj se!
Tebi je, moj slavljeniče, Svevišnji dao i umilni glas.
Evo sad i ulice.
Evo i prilike.
Nemoj se ustručavati.
Neka Pero zasvira, a ti zapjevaj.
Pođi s pjesmom:
"Nema raja bez rodnoga kraja,
Ni miline bez Hercegovine".
I eto veselja.
I tako bi!
Čaša po čaša, sv. Petar se opustio.
U jednom času upita:
- A što tebe, brate Ljudevite, toliko muči.
Što se događa u tvojoj zemlji.
Pero Gudelj razvuče harmoniku, a fra Ljudevit opet pusti umilni glas i zapjeva:
"Da je papir k'o Duvanjsko polje,
da je tinte k'o Jadransko more,
svi pisari iz grada Mostara,
ne bi moji opisali jada".
Sv. Petar ne prestaje pljeskati pa opet pita:
- Što to tebe toliko, brate Ljudevite, muči?
Tu fra Ljudevit planu.
- Ja mislio on sve zna, a mene opet pita što me muči.
Muka je, sv. Petre.
Sve ću ti u lice reći, u brk skresati, makar me odmah u pakao poslao.
Ni za vrijeme Tita mom narodu nije bilo teže.
Veliki su jadi moje zemlje i mog naroda.
I vi ste se malo uspavali pa sve ne vidite.
Nakon teških pregovora i zavrtanja ruku u Daytonu nacrtaše državu - kako se kod nas u Mostaru kaže - niđe veze - dobri moj sv. Petre.
Stvoriše državu čije se granice crtaju i prekrajaju, u kojoj se iz dana u dan sudaraju zakoni i bezakonje, policija i mafija. Nikad čovjek ne zna s kim je i na čemu je. Puše s istoka, puše sa zapada. Samo Svevišnji zna kada će se vjetrovi primiriti i hoće li ikada zavladati politička bonaca.
Vrijeme je za ozbiljnu nebesku intervenciju.
Za pravu nebesku oluju sličnu onoj koju je moja matična domovina poduzela i rastjerala tamu po Kotaru.
Meni ništa nije jasno.
Ima li nade za moj rodni grad?
Dođe neko bljedunjavo, zalizano bečko čeljade, dragi moj sv. Petre, nemaš ti što vidjeti, ali nam tenkovima uništi Hercegovačku banku i novac odnese.
Nedužne ljude pohapsi.
Zaveza nam luđačku košulju.
Od zuluma i belaja ni disati se ne može.
Zato moja Hercegovina i njezin središnji grad trideset godina idu korak naprijed - dva natrag.
Imamo mi i ozbiljnih domaćih nevolja.
Nitko nikoga ne sluša.
Na puno mjesta pukotine nisu zavarene.
Jedna krupna, ugojena, besposlena ljudina, dragi moj sv. Petre, hoda s kraja na kraj zemlje, s kraja na kraj svijeta i stalno govori te svakoga uvjerava da ovo nije moja zemlja.
U to Pero ponovno razvuče harmoniku, a ja ne znam ni kako pusti glas i pjesmu:
"Drino, rijeko, vodo plemenita, izmeđ' Bosne i zemlje Srbije".
Nasta gužva.
U to skočiše fra Matija, fra Ilija, fra Anđeo, fra Filip, fra Grgo, fra Didak i fra Mihovil kao što su uvijek skakali kada je naša zemlja bila u belaju.
Tek se tada sv. Petru otvoriše oči i lampice upališe.
- Ne daj, fra Ljudevite, da vas svađaju i dijele.
Ako ne uspijete, poslat ću ja svog visokog predstavnika - onog mudrog Posušanina fra Grgu Martića.
I moćnom sultanu, paši i svakom veziru on je na kraj znao stati.
Nije slučajno hercegovački upravitelj - moćni Ali-paša Rizvanbegović pisao:
- Da propadnu sva carstva i sva kraljevstva ovoga svijeta, opet će ovi fratri kao zejtin po vodi plivati.
Kako moje oči vide i um razabire, mnogi bi se s proljeća na ovom bosanskohercegovačkom zejtinu mogli poskliznuti. •
