Josip je išao naprijed i privuzom vodio magarca na kojem je jahala trudna Djevica. Tek su prvu noć prenoćili. Vrijeme je mrzlo. Još barem dvije, ako ne i tri noći, i tek su onda u Betlehemu. Josipov otac Matan već nije bio u Betlehemu, već skroz na sjeveru u Galileji, u Nazaretu. Ali, korijeni su korijeni. I kad je popis, kao ovaj koji je zapovjedio car Tiberije i izvršava u Palestini upravitelj Pilat, narodu je slušati i pokoriti se. Tako i Josip. I njegova Marija. Josip blago pogleda prema Mariji, a ona mu se osmjehnu. Zamišljeno gleda u tom jutru naprijed:
- Koliko je samo pretrpjela u ovim posljednjim mjesecima. Sve na pravdi. Ja znam da je sveta i čista, anđeo mi je rekao. Tog anđela mi je Jahve poslao. Ali i bez anđela, ja svoju Mariju ne bih izvrgnuo sramoti.
Opet se osvrnuo i gledao je li joj dobro. Tiho joj prozbori:
- Marija, ne brini, sve ću učiniti da ti bude lijepo!
- Znam, Josipe! - uzvrati Marija uzdahnuvši.
Nastavili su umjerenim korakom put prema Judeji i Betlehemu. I stigli su, popisali se, a Josip je na sve strane tražio prenoćište. Nigdje onih običnih, sva su zbog popisa prepuna, a bogatija nije mogao platiti. Marija mu je već dala do znanja da ima znakove trudova. Izgubljen i napušten, uspio je naći jednu spilju na Pastirskim poljima koja nije zauzeta. Bile su u njoj jasle, nešto sijena i slame i za jasle privezani vol i magarac. Josip je napravio lijepi ležaj za svoju Mariju i ona je ubrzo rodila. Povili su malog Isus, znali su mu ime od anđela, u pelene. Marija ga je držala u svom krilu i dojila. Milo mu je nešto pjevušila. Josip je tužan do nje pokleknuo oslonjen na štap i gledao Mariju i Dijete:
- Oprosti mi, Marija! Rekao sam da ću sve učiniti da ti bude lijepo.
I suza je Josipu iz oka krenula. Marija ga milo pogleda:
- Josipe, baš je sve lijepo. Sve si učinio kako si rekao!
I krenula su stoljeća obljetnice tog popisa i tog rođenja u spilji u Betlehemu. Kolike su popise carevi i kraljevi, vladari i moćni zapovjedili i kolika je sirotinja poput Marije i Josipa krenula u svoja rodna obitavališta da zapovijed ispuni. A mnoge su žene na tom putu bile trudne i trebale roditi. Baš kao i Marija. Njihovi su siroti muževi govorili svojim ženama:
- Sve ću učiniti da ti porod bude lijep!
I žene su stoljećima rađale po zbjegovima, po šumama, po spiljama, rađale u tuđim zemljama bez krova nad glavom. Tako su mnogi znali govoriti, kad bi već bili u sjedim godinama:
- Majka me rodila u progonu. Ugledala je fratra i časne te me zamotala u smotuljak i dala časnoj sestri. Pogledom je govorila: - Uzmi mi ga i spasi.
Roditelje su poklali i ubili, a dijete je odgojeno u samostanu i postalo fratar. Bio je to jedan Armenac.
Bježali su zajedno. Cijela obitelj. Završili su nakon Bleiburga, jer su pobjegli preko austrijske granice, na sjeveru Italije u logoru. Otac je svake noći šaptao svojoj trudnoj ženi:
- Sve ću učiniti da ti porod bude lijep i dostojanstven!
Majka je dijete rodila u logoru. Transportirani su u Južnu Ameriku, a svaki Božić nam je majka pričala:
- Vaš je otac sve učinio da vam bude lijepo.
Božić dolazi i ove godine. Evo ga, tu je, kuca na vrata. I najstarijima pokuca nadom na srce. Veli:
- Učini sve da ti Božić bude lijep!
I sjećamo se i u svom životu prognanih Božića. Božića koji odlaze od kuće s lutkom ili nekom drugom igračkom u ruci. Božića u kojima su lica djece postala ozbiljna poput starih osoba. Majke ih privijaju na prsa i šapću:
- Ne plači, vidjet ćeš, učinit ću ti Božić lijepim.
Rastavljeni Božići ljudska su stvarnost. Obitelj tu, a otac u izgnanstvu. Djeca i žena tu, a muž i otac u Gulagu, Zenici, Foči, Staroj Gradišci. I ona su se mala prognana dječica vratila kućama na spaljena ognjišta. Cviljela za nestalim slikovnicama i dnevnicima, igračkama, te Božić presretna slavila na spaljenim jaslicama. I grlila su svoga oca:
Hvala ti što si održao obećanje. Što si nam Božić učinio lijepim.
Tako lijepo zvuče oni stihovi iz "U se vrime godišta": "Kralj u jaslam ležaše, a odjeće nemaše!" I smiješio se Majci Mariji i sv. Josipu. Tako su Božići učili jedan od drugoga. Sirotinja s volom i magarcem, u jaslama, na zgarištima, gola i bosa, gladna, prognana i roblje koje se vratilo. Ali se obećanje lijepoga Božića održalo. Jer, lijepi ti Božić nitko ne može uvjetovati, ni oteti. On je tvoj. Ti se za njega žrtvuješ: Josip, otac, majka, djed, baka u "sve vrime godišta". Lijepom i sretnom Božiću treba samo srce. Dobro ljudsko srce. I Bog se tu najradije rodi. Tu mu je najljepše.
Sada su se za Božić 2024. godine spremala djeca škole sa svojim roditeljima i svojim učiteljima. I dogodilo se nešto strašno. Jedno je dijete ubijeno, njih više ranjeno. A učiteljica je djeci obećala lijepi Božić. I primala je ubode noža umjesto njih. Trideset i jedan bolni ubod. Svojim je tijelom spasila cijeli jedan razred djece jer im je obećala:
- Želim vam jedan lijepi Božić, Božić u srcu.
Božići onda stanu i u miru zbrajaju svoje junake. Ljude sa srcem. One koji su održali obećanja. Prije osam stotina godina sv. Franjo je pravio prve jaslice. Usred šume, s volom i magaretom, sa sirotinjom i svojim redovnicima. Lijepi dragi Božić. I sjećanje se na takve Božiće ne trne. Gori u sva vremena.
Božić je skoro tu. Želim ga lijepim, sretnim. Osobito onom bolesnom, tek operiranom, na onkologiji, u staračkom domu. Krenuo je i neće zaobići ova mjesta. Doći će i tamo gdje je otac tek umro i kuća je puna tuge. Sjest će s njima za stol, zapaliti svijeće i pjevati božićne pjesme. I svi će s njim u srcu i suzama tuge i radosti reći:
- Tata, hvala ti, naučio si nas slaviti Božiće. Uvijek si nam Božić činio sretnim.
