Istraživanje provedeno među mladima diljem Europe o važnosti i utjecaju roditelja na njihov život te povratna očekivanja ponudilo je zanimljive tendencije te potvrdilo kako se Bosna i Hercegovina, nakon Albanije i Armenije, nalazi u samome vrhu međusobne povezanosti, piše Večernji list BiH.
Ovo istraživanje doslovno se podudara s jednim drugim segmentiranim istraživanjem koje je, u ovisnosti o državi, nudilo odgovore na pitanja o kulturi življenja odnosno stupnju razvoja pojedinih društava, povezanosti i ovisnosti o zajednici ili pak individualizmu. Na upit da ocijene koliko je sljedeća tvrdnja točna - "Jedan od glavnih ciljeva u životu je kako učiniti moje roditelje ponosnim", najviše se nastoje iskazati mladi stanovnici Albanije.
Najviše Albanaca
Čak 72,3 posto odgovorilo je identično, odnosno četiri od pet njih ističe kako im je to prvi ili jedan od najvažnijih ciljeva. Po tome su Albanci prvi u Europi. Slijede Armenci, kojih je 53,9 posto odgovorilo na taj način. Nešto više od polovine građana Bosne i Hercegovine, odnosno 51 posto, također smatra kako je to jedan od najvažnijih životnih ciljeva. Slijedi Sjeverna Makedonija s 48,7 posto potpore toj tezi. U Crnoj Gori još uvijek razmjerno veliki broj mladih, njih 40,9 posto, smatra da mora ispuniti očekivanja roditelja, odnosno učiniti ih ponosnim.
U Srbiji je taj broj ipak značajno manji i iznosi 28,8, a u Hrvatskoj je niži za dva postotna boda. Mladi Slovenci na područja bivše Jugoslavije pak najmanje osjećaju potrebu učiniti roditelje sretnima. Takvih je svega 17,2. Mladi Slovenci su po tome čak samostalniji od Francuza, kojih 32,3 posto nastoji učiniti roditelje sretnima, odnosno to smatra važnim. Isto to misli i svaki peti stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva. Najmanju povezanost s tezom ponosnih roditelja imaju mladi Finci. Njih tek 3,8 posto smatra kako je jedan od važnijih ciljeva učiniti ponosnima roditelje. Ovaj odnos snaga gotovo je identičan jednom drugom istraživanju i u snažnoj je korelaciji s globalnom kartom kulturnih tipova.
U "društvima sramote i časti" obitelj odnosno klan definiraju sve. A ključno pitanje u takvim društvima, kakvo je uglavnom i bh., glasi hoću li svojoj obitelji donijeti čast ili sramotu? Ponajprije su te vrijednosti važne na području Bliskog istoka, a onda i u jugoistočnom dijelu Europe. U kulturi usmjerenoj na čast odnosno sramotu, čast obitelji, čast plemena, sela, grada, čast nacije koju predstavljate - je ključna. A izbjegavanje srama ključno je u procesu napredovanja i očuvanja te časti, objašnjava se. I čast i sram smatraju se neutralnima u smislu načina na koji ih upotrebljavate.
- Ako težite časti bez obzira na sve, naravno, tu postoji izazov - moguće je postati opsjednut težnjom za čašću, pretjerati s njom ili pogrešno primijeniti njezinu važnost. Ako ste voljni učiniti sve što je potrebno kako biste izbjegli sram, mogli biste se naći u situaciji u kojoj biste sebi mogli navući još više srama zbog pretjerane usredotočenosti na njegovo izbjegavanje - objašnjavaju autori istraživanja. Odnos između mladih i roditelja objašnjava i suštinske razlike između pojedinih društava, a najčešće pokazuje i zašto su pojedina društva uspješnija od drugih. U suštini, podudaraju se i istraživanja po kojima se mladi ljudi ranije osamostaljuju od roditeljskoga doma te samostalno počinju život. U Bosni i Hercegovini oko 250.000 mladih do 30 godina živi kod roditelja, kako zbog financijskih razloga tako i zbog tradicije te osjećaja sigurnosti.
Kasno osamostaljenje
Na ljestvici razloga zašto je tako kao glavni "krivac" navodi se ekonomska situacija, ali financije svakako nisu jedini kriterij. Tradicija ovdašnjih obitelji, bez obzira na sve promjene i transformacijsko-tranzicijske procese ovih prostora, koji su izmijenili i sliku roditeljstva, braka, autoriteta i uloga, još uvijek drži na okupu poput velikog emotivnog kišobrana očeve, majke i djecu u prividnoj idili.
Ta sigurnost roditeljskog doma dvosjekli je mač za mlade u smislu izgradnje vlastitog identiteta i slobodne ličnosti. Ali i značajno usporava evolucijski proces, što onda utječe na živote tih ljudi, ali i (ne)uspješnost društva. I dok griješe obitelji, ponajprije roditelji, ali i cijeli obrazovni i odgojni sustav, koji ne pripremaju djecu navrijeme za samostalan život, država daje malo poticaja da mladi naprave ovaj važni korak.
