U 43 općine već je obilježena 31. obljetnica osnivanja Hrvatskoga vijeća obrane, utemeljenog po odluci tadašnjeg vodstva Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Središnja obljetnica je danas u Mostaru u Vojarni Stanislava Baje Kraljevića gdje je zapovjedništvo 1. hrvatskog gardijskog puka. Njegov zapovjednik brigadir Martin Pažin govori o značaju HVO-a i njegovoj ulozi nekada i danas.
Večernji list: Prije 30 godina bilo je gotovo suludo suprotstaviti se trećoj oružanoj sili u Europi. Kako danas gledate na tu odluku Hrvata?
- U trenutku kada je započeo rat i trajao oko tjedan dana u Sloveniji, pa se prenio na Republiku Hrvatsku, JNA je stajalo na raspolaganju 17 korpusa kopnene vojske i tri korpusa vojnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. S druge strane, stajale su male skupine ljudi organizirane u satnije, vodove, uokvirene u krizne stožere koji su nasljeđe republičke Teritorijalne obrane. Tek poslije možemo govoriti o ozbiljnijim vojnim formacijama. No, ne smijemo zaboraviti da je HVO već 1992. spremno prihvatio napade neprijateljskih snaga. Važno je naglasiti okolnosti u kojima nastaje HVO. U javnosti se licitira datumima početka rata kada je tzv. JNA u svom rušilačkom pohodu u listopadu 1992. krenula na presijecanje srednjeg i južnog dijela Dalmacije. No, ne smijemo zaboraviti malo mjesto Uništa u Bosanskome Grahovu, koje je prvo stradalo 10. svibnja, a bilo je okupuirano od SAO Krajine. Tada se u Parlamentu BiH javno tražio odgovor vlasti da se nešto poduzme, a u Parlamentu Republike Bosne i Hercegovine kazali su da su nemoćni bilo što napraviti.
Večernji list: Kakav je to signal bio Hrvatima koji su bili prve žrtve agresije?
- Jasan poziv da se ljudi moraju organizirati. U to vrijeme, hvala Bogu, političke strukture već su u posljednjem tromjesečju 1991. godine jasno prepoznale da se mora početi sa samoorganiziranjem. Gledajući kronološki od tada pa do danas, traži se da dokazujemo opravdanost ustrojavanja HVO-a. Apsurdno!
Večernji list: Što bi bilo da se ljudi nisu organizirali?
- Možemo iskoristiti srednjovjekovnu sintagmu: dogodilo bi se što se dogodio na Krbavskom polju, Hrvati bi bili došli do ostatka ostatatka. To je prekretnica u svakom mogućem smislu.
Večernji list: Nalazimo se u vojarni koja je bila pod nadzorom JNA i iz koje je kasnije izvođena agresija na Mostar i Hercegovinu. Među prvima je ipak oslobođena u lipnju 1992. Čemu je trebalo zahvaliti tu pobjedu?
- Obično se u vojnim konotacijama govori o odnosu snaga u to vrijeme. Kada vidite koje formacije su bile s druge strane, jedan korpus u neposrednom dodiru, dva korpusa u pričuvi, snage Teritorijalne obrane, može se zaključiti kako je za operaciju "Čagalj" najvažniji bio faktor iznenađenja kao jedan od temeljnih elemenata taktike. Tu su operaciju u dolini Neretve prepoznale mlade akademije svjetskih vojski. Na Novome Zelandu se dugo vremena proučavala operacija "Čagalj" kako s brojčano manjim snagama ostvariti pobjedu. Posebno je važno da su u toj operaciji ispunjena tri iznimno važna elementa, forsiranje rijeke, borba na kršu te borba u naseljenom mjestu.
Večernji list: Gotovo istodobno s utemeljenjem HVO-a događa se pad Kupresa, a poslije i pad Bosanske Posavine. Često se to iz političkog Sarajeva tumači kao prodaja. Kako vi to komentirate?
- U te političke konotacije ne bih ulazio.
Večernji list: A što kao vojnik možete kazati?
- U to vrijeme bila je ogromna koncentracija snaga tzv. JNA. Tuzlanski korpus, sarajevski, novosadski, pa čak su bili isturani i dijelovi kninskog korpusa. Realno gledajući, u to se vrijeme obranilo što se moglo obraniti.
Večernji list: Tijekom 1993. godine događa se hrvatsko-bošnjački rat koji je usporio konačno rješenje za BiH. Koliko je taj rat serviran dvjema stranama?
- Posve je sigurno da bi rat mnogo prije završio da se nije dogodio taj rat. U vojnim doktrinama nije nepoznato da ako imate dva neprijatelja, onda prvo udarate na slabijeg. Činjenica je da su u to vrijeme JNA i vojne formacije Republike Srpske zauzele značajan prostor BiH. U takvim okolnostima Armiji BiH bilo je jednostavnije oduzimati teritorij tamo gdje je u 44 općine djelovao HVO. U svakom slučaju, taj rat nije bio potreban, ali je povijesna zbilja i dogodio se.
Večernji list: Tijekom 1994. situacija se politički, a zatim i vojno mijenja. Na tome temelju počinju završne oslobodilačke operacije. Koliko je tu značajna uloga HVO-a?
- Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma hrvatsko političko i vojno vodstvo je vrijeme ni mira ni rata iskoristilo odlično za reorganiziranje postrojbi, ustrojavanje manevarskih postrojbi kao što su gardijske brigade. Slijedi njihovo naoružavanje i, što je najbitnije, na Hrvatskom vojnom učilištu mnogo je vojnoga personala prošlo kroz taj kratkoročni oblik usavršavanja. Prve oslobodilačke operacije počele su s ozbiljnim sustavom planiranja. Već u lipnju 1994. godine imali smo potpuno razrađenu operaciju kodnog naziva "Cincar '94.". Nakon toga imali smo slijed događaja. Ne treba zaboraviti srpanj 1995. godine kada je na zahtjev iz BiH potpisan Splitski sporazum, kada je zatražena pomoć hrvatskih snaga. Uslijedile su briljantne pobjede koje su sve strane dovele za pregovarački stol. Osobno smatram da se to nikada ne bi dogodilo da nije bilo takvog uspjeha od operacije "Cincar" do Južnog poteza.
Večernji list: Kako gledate na pokušaje osporavanja uloge HVO-a i Herceg Bosne te potrebu za stigmatiziranjem Hrvata kao UZP-a?
- Cilj je pokazati da je HVO bio remetilački faktor.
Večernji list: A je li?
- Radi se o pogrešnim tezama. Pogledajte 1993. godinu. Iz američke administracije HVO nazivaju legalnim. Odmah smo 1995. godine bez odgađanja prihvatili organizaciju sustava obrane na državnoj razini. Govoriti o HVO-u i Hrvatima na takav način štetno je i opasno. U našu korist govore činjenice. Činjenice su da se hrvatski narod morao organizirati jer ako jedna vlada ne želi, neće braniti ili se ne može organizirati, onda jedan narod ima pravo na samoorganiziranje.
Večernji list: Središnja manifestacija događa se u Vojarni Stanislava Baje Kraljevića, a bošnjačke stradalničke udruge kritiziraju tu odluku tvrdeći da je tu bio zatočenički centar za Bošnjake. Što je točno?
- To se događa na prostoru gdje je perspektivni od neperspektivnog dijela odvojen 2018. godine. Ova lokacija zrači profesionalnom i moralnom čistoćom.
Glavni muzej Prve pješačke gardijske pukovnije baštini povijest HVO-a te kulturno-povijesno nasljeđe hrvatskoga naroda u BiH. Važno je reći da je 2005. godine vrhovno vojno zapovjeništvo, Predsjedništvo BiH, donijelo odluku o lociranju zapovjedništava. Isto Predsjedništvo tijekom 2006. dodjeljuje oružje i oruđe koje će biti u eksponatima. Tijekom 2011. godine Građevinski fakultet Sveučilišta u Mostaru izrađuje idejni projekt, a 2018. lokacija se dijeli na dva dijela. Konačno, 2019. resorna ministrica obrane donosi odluku, ne samo za zapovjedništvo Pješačke pukovnije nego za sve, da se formiraju glavni muzeji i spomen-sobe. Ti će se muzeji graditi proračunskim sredstvima i donacijama. Mi smo tako započeli s obnovom zgrade muzeja po projektu koji je državno Ministarstvo obrane odobrilo.
Večernji list: Dani ponosa i slave sintagma je koja se koristila kao istoznačnica za HVO. Je li to tako danas, kakav je materijalni, društveni status vojnika?
- Htjeli mi to priznati ili ne, zapadno tržište rada uzelo je svoj danak. I ne odnosi se to samo na sferu vojnog poziva. Iz cijele regije odlaze ljudi. U posljednje vrijeme u tri se navrata statusno pitanje djelatnih vojnih osoba drastično promijenilo. Sada imamo raspisan natječaj za prijam u vojnu službu, gdje imamo značajno više zanimanja nego što ih je prije bilo. Jako je važno što su se promijenile odredbe do kada djelatna vojna osoba može ostati kao vojnik, časnik, dočasnik. Stvara se veliki prostor za prekategorizaciju vojnika i dodjelu činova.
Večernji list: Razgovaramo u vremenu kada se događa stravični rat u Ukrajini, gdje se događa borba Davida i Golijata. Podsjeća li vas to na trenutke otpora HVO-a prema agresorima?
- Ukrajina doživljava na samim počecima isto što je doživjelo i Hrvatsko vijeće obrane. Samo jedna stvar se malo spominje. Ukrajina je do kraja međunarodno priznata zemlja, pa s druge strane vidite da se veći dio svijeta solidarizira s njima u pošiljkama naoružanja. U tome ratu snage su se gotovo izjednačile. Pojedina ratišta podsjećaju vas gotovo na srednjovjekovne opsade. Ali zar ih ni mi nismo imali u središnjoj Bosni koja je bila pod opsadom 316 dana? Te male enklave predstavljale su otpornu točku gdje je bilo nemoguće logistički dostaviti oružje, hranu, gdje su žene rađale u crkvama, gdje je do konca 1993. prošlo 11.000 ranjenika? Oko četiri posto ljudi ubijeno je prema popisu 1991.
Večernji list: Koliko je, posebno sada, značajno članstvo BiH u NATO savezu?
- Važno je podsjetiti na povijest. Mi smo među prvima počeli prihvaćati kršćanstvo. Od toga vremena do današnjih dana uvijek smo bili okrenuti zapadnom kulturnom krugu. Kada stvari prebacimo na polje vojske, pogledajte koji sigurnosni kišobran nudi NATO savez. Ako pogledate HVO, već 1994. dio naših kadrova se školuje na Hrvatskom vojnom učilištu te se približavamo NATO-ovoj doktrini. Objeručke, kao sastavnica Vojske FBiH, 1997. prihvaćamo NATO-ov sustav planiranja, sustav donošenja vojnih odluka. Do današnjeg dana radimo u tome smjeru. To je jedini ispravni put na kojem smo više od dva desetljeća. Iskreno, mislim da nemamo alternativu.
