Bosanskohercegovački svećenik don Bojan Ivešić uspio je ući u Vatikanski arhiv te dokazao kako u njemu nema pisma na temelju kojega su komunističke vlasti osudile, a zatim i otrovale zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, čime je zapravo nastavio davati doprinos dokazivanju njegove svetosti, o čemu je ranije pisalo nekoliko uglednih autora, među kojima je i mostarsko-duvanjski biskup u miru mons. Ratko Perić, piše Večernji list BiH. Ivešićeva knjiga “Nastanak i uporaba vatikanske verzije ‘navodnoga Stepinčeva pisma’ iz 1943.” sutra će biti predstavljena u Mostaru u organizaciji Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače. Ovaj mladi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije crkveni je povjesničar koji trenutačno priprema doktorsku disertaciju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.
Temelj za osudu
Zahvaljujući odluci pape Franje iz 2020. omogućeno je stručnjacima pristupiti u Vatikanski apostolski arhiv u kojem se nalazi dokumentacija pape Pija XII. od 1939. do 1958. s posebno zanimljivim razdobljem iz II. svjetskog rata. Ivešić je kao doktorand crkvene povijesti mogao imati uvid u ratno razdoblje NDH. Zainteresirao se za original navodnoga pisma koje je blaženi Alojzije Stepinac navodno poslao Papi 18. svibnja 1943. To je pismo posebno važno jer je bilo temelj tužiteljima da ga proglase krivim, unatoč tome što je nedugo nakon dolaska komunista 1945. bio zatvoren, imao susret s njihovim čelnikom Josipom Brozom Titom te pušten na slobodu. Pa ipak, Stepinca su komunisti uhitili 18. rujna 1946., a 30. rujna pročitana mu je na sudu u Zagrebu optužnica u kojoj se spominje navodno nadbiskupovo pismo Papi od 18. svibnja 1943. u kojem se navode dvije teške krivnje. Prva se odnosila na to da je oko 240.000 pravoslavnih Srba Stepinčevim zauzimanjem prevjereno na katolicizam, dok je drugom, opet navodno, molio Papu da se zauzme za opstanak NDH kao uvjet održanja katoličke vjere. Stepinac, prema navodima sa suđenja, odmah je zatražio da mu se dadne na uvid to pismo. Tužitelj mu ga je dao te ujedno naglas čitao neke odlomke i ironično ih komentirao. Stepinac je gledao u pismo i mirno rekao kako se ne sjeća da je ikada takvo pismo pisao. Pogotovo jer nema njegova potpisa na pismu. Tužitelj je pak odgovorio kako je original otišao u Vatikan te da su na sudu predstavili presliku. Ali ni kao preslici nije dokazana autentičnost koja se traži na sudskom procesu. Komunističke vlasti nisu dopustile da u sudske spise uđe Stepinčevo nijekanje autentičnosti toga pisma. Taj sudski proces u Zagrebu osobno je pratio regens ili ravnatelj Apostolske nuncijature u Beogradu u rangu pronuncija. No, u tome trenutku nije bilo normalnih diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice. Navodno postoje četiri “autentične” verzije Stepinčeva pisma. Mr. Bojan Ivešić proučio je vatikansku verziju imajući u vidu sve već objavljeno, a kao novost prati korespondenciju između beogradske Nuncijature 1946. i Državnoga tajništva Svete Stolice. U knjizi je objavio cjelovitu vatikansku verziju pisma od 16 stranica na izvornom talijanskom jeziku s hrvatskim prijevodom i priloženom dokumentacijom.
Uz to, donesena su dva dokumenta o susretu pronuncija Hurleyja s maršalom Titom u Beogradu. U prvom se opisuje maršalov lik, a u drugom izvješće o razgovoru koji je bio 8. veljače 1946. Iz izvješća je očito kako Vlada SFRJ želi “da mons. Stepinac bude maknut sa službe zagrebačkog nadbiskupa” i da je pronuncij Hurley jasno dao Titu do znanja da “mons. Stepinac uživa ugled dobra i sveta čovjeka u Jugoslaviji i inozemstvu” te da nema nikakva izgleda da bi Sveta Stolica pomaknula nadbiskupa sa zagrebačke katedre. Postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja istaknuo je kako je kapitalno važno istraživanje vlč. Ivešića, koji je dokazao komunistički falsifikat. - Činjenica je da je Sveta Stolica primila jedno pismo datirano u Zagrebu 18. svibnja 1943. To pismo postoji u više verzija. Javni tužitelj služio se verzijom pronađenoj u Arhivu Ministarstva vanjskih poslova NDH. Svakoj verziji na kraju pisma strojopisom je upisano ime i prezime te služba zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ali ni jedno nema nadbiskupov potpis. Nakon višestruke požurne prepiske između Nuncijature u Beogradu i Državnog tajništva, djelatnik Tajništva Pietro Sigismondi ustvrdio je kako se pismo koje se nalazi u Arhivu Svete Stolice i pismo koje je predočeno nadbiskupu Stepincu na sudu sadržajno “tek djelomično slažu”, ali se analizom pisma “slobodno može potvrditi kako se radi o falsificiranom dokumentu”, naveo je mons. Batelja.
Hrvatska država problem
Mons. Perić u knjizi “Nada koja ne postiđuje” također je rasvijetlio kako je pismo javnog tužitelja Jakova Blaževića krivotvorina te je naveo desetke primjera opiranja ovoga crkvenog autoriteta Paveliću i njegovu režimu i naveo ključnu razliku između njih dvojice. - Iako je Stepincu bio zaprijećeno, a što je Pavelić odgovorio preko svog ureda, da će svaka intervencija biti smatrana sabotažom, Stepinac se toga nije držao i kada je god trebalo, bilo za vladiku, bilo za običnoga čovjeka, bilo koje vjere ili nacije, on je intervenirao, bilo kod Pavelića, bilo kod Lorkovića, Budaka ili Artukovića - rekao je mostarski biskup. Pri tome nadbiskup Stepinac bio je gorljivi zagovornik hrvatske države, što je zapravo, po komunistima, bio njegov ključni krimen. - Njegovo je stajalište i bilo da, ako hrvatski narod hoće i komunističku državu, on će to prihvatiti - rekao je biskup Perić i podsjetio na kardinalove riječi: “Hrvatski se narod izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob bivšoj Jugoslaviji”.
