Priča o Martinu Pistoriusu iz Južne Afrike je priča o usamljenosti koju je proživio zbog teške bolesti i života u komi. Bio je tipičan dječak, ali njegovo idilično djetinjstvo je prekinula misteriozna bolest zbog koje je proveo 12 godina u komi. Tijekom tog perioda bio je svjestan svega, ali drugi to nisu shvaćali.
U siječnju 1988., kad je imao 12 godina, vratio se kući s upaljenim grlom i više se nije vratio u školu. U mjesecima koji su uslijedili, prestao je jesti i počeo spavati satima svaki dan i žaliti se na bolove prilikom hodanja. Kako mu je oslabilo tijelo tako mu je oslabio i um. Prvo je počeo zaboravljati činjenice, zatim stvari iz svakodnevice poput zalijevanja biljke, a na kraju je zaboravio čak i lica. Mišići su mu se istrošili, a šake i stopala skupili poput kandži.
Liječnici nisu mogli dijagnosticirati uzrok njegovoga stanja. Liječen je od tuberkuloze i kriptokoknog meningitisa, pokušani su razni lijekovi, no bez učinka. Nakon otprilike godinu dana pretraga, liječnici su priznali da im je ponestalo mogućnosti. Sve što su mogli reći je da ima degenerativni neurološki poremećaj i da bi ga njegovi roditelji Joan i Rodney trebali smjestiti u ustanovu i pustiti da bolest ide svojim tokom. Ljubazno, ali odlučno, liječnička struka je oprala ruke od njega. Zapravo mu je rečeno da pričeka vlastitu smrt.
Obitelj nije vjerovala u oporavak
Majka ga je pogledala suznim očima i tiho rekla: "moraš umrijeti". Ustala je i ostavila ga sobi. Želio je učiniti ono što mu je rekla. Želio je umrijeti. Međutim, kako je vrijeme prolazilo naučio je razumjeti majčin očaj i oprostiti joj. Ona je mogla vidjeti samo dječaka duha koji je ostao nakon što se njezin nekada zdravi sin razbolio.
Kao 14-godišnjak provodio je dane u Centru za njegu i svake se noći vraćao kući. Ležao je kao prazna ljuštura, nesvjestan ičega oko sebe. U Centru su ga zlostavljali, udarali, davali mu vreli čaj ili su ga udarali metalnom žlicom po zubima, navodi se u posebnom dokumentarcu. Onda se jednog dana počeo vraćati u život. U početku je imao bljeskove kad se njegov um počeo buditi. Kad je imao 19 godina: znao je tko je i gdje je, ali udovi su mu bili beskorisni, a glas nije mogao ispustiti. Osjećao se kao da je duh koji je izašao iz tijela, ali još nije svjestan da je umro. Nije mogao dati znak ili zvuk kojim bi ikome dao do znanja da je ponovno postao svjestan. Bio je nevidljiv - Dječak duh.
Povratak u život
Polako je vratio kontrolu nad vratom kako bi mogao trznuti glavom dolje i udesno, povremeno je podići ili se smiješiti kao odgovor na jednostavna pitanja. Međutim, ljudi nisu shvaćali što njegovi novi pokreti znače: mislili su da pokazuju samo najosnovnije poboljšanje. Nitko nije smatrao da njegovi poboljšani odgovori mogu značiti da je njegova inteligencija netaknuta.
Virna van der Walt, njegovateljica u dnevnom centru davala mu je aromaterapijske masaže. Bila je sigurna da on može razumjeti što je rekla zbog načina na koji je pogledao i nasmiješio joj se. Ubrzo je uvjerila njegove roditelje da se testira pa da vide postoji li mogućnost da komunicira.
Imao je 25 godina kada su ga odveli u Centar za augmentativnu i alternativnu komunikaciju na Sveučilištu u Pretoriji. Sjedio je ispred zalijepljenih slika svakodnevnih predmeta, terapeut ga je zamolio da pogleda loptu, psa i televiziju. "Sigurna sam da nas razumijete", rekla mu je Shakila, terapeutkinja koja ga je procjenjivala. "Vidim po načinu na koji vam oči putuju da možete identificirati simbole koje tražimo od vas i pokušavate upotrijebiti svoju ruku da učinite isto. Sigurna sam da ćemo pronaći način da vam pomognemo u komunikaciji."
Njegovi roditelji su mu kupili računalo s komunikacijskim softverom. Brzina kojom je učio iznenadila je njegovu majku, koja je napustila posao radiografkinje kako bi mu pomogla. Polako mu je pomogla izgraditi vokabular – dodajući sve više i više riječi u vokabular koje je „izgovarao” elektronički glas.
Brzo je napredovao, 2003. je počeo pomagati u lokalnom zdravstvenom centru, rješavao je probleme na računalima. Zatim mu je CFAAC ponudio posao. Odjednom je ponovno počeo živjeti i stvarati nova iskustva koja je propustio tijekom godina. Bio je gladan za informacijama. Učio je izrađivati web stranice i primili su ga na sveučilišni studij. Postao je jedan od prva dva Južnoafrikanca s nefunkcionalnim govorom koji su diplomirali.
Pronašao je srodnu dušu
Ali jedna stvar je nedostajala: ljubav. Otkad je počeo komunicirati, želio je pronaći ženu te bi ga njihova ravnodušnost poljuljala. Zatim je upoznao Joannu. Bila je socijalna radnica iz Južne Afrike koja je živjela u Britaniji i sprijateljila s njegovom sestrom Kim, koja je tamo radila. Upoznali su se tijekom obiteljskog web chata 2008. i počeli slati e-poruke jedno drugome, što je kulminiralo kad je Joanna predložila da se nađu u Britaniji. Zanimalo ga je zašto ga želi upoznati. "Zato što si ti najpošteniji čovjek kojeg sam ikad upoznala", rekla je.
Preselio se u Britaniju i započeo život s Joannom, u Harlowu. Našao je posao web dizajnera i navikao se na mali stan kojeg su dijelili. Vjenčali su se u lipnju 2009. u crkvi u Essexu. Dok sam sjedio i čekao Joannin dolazak u konjskoj zaprezi, razmišljao je o zavjetima koje je namjeravao dati, navodi Elite daily.
Joanna je bila ta koja ga je naučila razumjeti pravo značenje biblijskog odlomka koji glasi: "Tri su stvari koje će ustrajati - vjera, nada i ljubav - a najveća je od njih ljubav." Njegov život je obuhvatio sve troje i znam koliko je ljubav važna jer ju je doživio u svim njenim oblicima. Kao dječak i muškarac, kao sin, brat, unuk i prijatelj.
To ga je podiglo bliže suncu, više nego što je mislio da može poletjeti. Danas Martin ima potpunu kontrolu nad svojim tijelom, a on i Joanna su, u međuvremenu, postali roditelji. Svoj put je opisao u knjizi pod nazivom "Dječak duh" koja je postala bestseler New York Timesa.
