U sjeverozapadne krajeve Bosne franjevci su došli u drugoj polovini 14. stoljeća i do konca 16. stoljeća na tom području imali su desetak samostana te drugih boravišta: Bihać, Bijela Stijena, Bosanska Krupa, Obrovac, Ostrovica, Otoka, Podnovi, Kamengrad, Greben (Krupa na Vrbasu), Zvečaj i Livač. Kao i u drugim područjima Bosne, Turci su i tu nemilosrdno razrušili i popalili franjevačke samostane i bogomolje. Nastao je višegodišnji muk tamošnjih katolika koje su franjevci povremeno posjećivali, a nakon nekog vremena počeli su se nastanjivati i trajno boraviti u župnim kućama župa Bihać, Majdan, Sasina, Vodičevo, Motike, Dragočaj/Ivanjska i Banja Luka, piše Večernji list BiH.
Redovnička kuća
Tek 1757. godine u Ivanjskoj, nedaleko od Banje Luke, osnovali su svoju redovničku kuću (rezidenciju) i čeznutljivo osluškivali te čekali kad će doći vrijeme da ga podignu, skrase se i nađu mir u svome samostanu. Trebalo je na to čekati točno 119 godina.
U mjestu Petrićevac pokraj Banje Luke 1864. godine kupili su zemljište, temelji zgrade samostana postavljeni su 1873. godine, a 1876. godine iz Ivanjske u njega se premjestila franjevačka rezidencija i preselila su se braća koja su joj pripadala. Samostan je kanonski priznat 1885. godine. Nažalost, fratri u Petrićevcu nisu imali trajni mir, koji su dugo sanjali i iščekivali, različite nedaće i stradavanja pratit će ih sve do današnjih dana. Zbog ratnih stradanja, nekvalitetne gradnje i potresa, samostan i crkva nekoliko puta iz temelja su nanovo građeni ili obnavljani. Bilo je to već 1878. godine, kada je samostan izgorio u borbama između austrougarske vojske i turskih pobunjenika, 1928. godine je zbog dotrajalosti srušen i podignut novi, 1945. godine komunisti i partizani oduzeli su jedan dio samostana i vratili ga tek 1969. godine.
Potres u Banjoj Luci 1969. godine posve je razorio crkvu i samostan teško oštetio, a zadnja kataklizma i nesreća za petrićevske fratre, njihov samostan, crkvu, župu i župljane dogodila se u Domovinskome ratu. U rano jutro 7. svibnja 1995. godine srpska vojska je podmetnutim eksplozivom u potpunosti srušila crkvu i zvonik, a samostan su zapalili. Zlostavljali su četvoricu franjevaca, tri časne sestre i dvije civilne osobe, pritom srce najstarijeg fratra 80-godišnjeg fra Alojzija Atlije nije izdržalo, otkazalo je u trenutku dok je ležao na podu. Ostao je neoštećen samo podrum i jedan manji dio građevine u kojem su se nalazili knjižnica i arhiv. Na sreću, knjige i starija arhivska građa nisu stradali. Nažalost, u cijelosti je izgorio i župni ured te u njemu sve župne matične knjige.
No, franjevci nisu odustali i, kao i njihovi prethodnici u prošlosti, nastavili su svoje poslanje i postojanje u banjolučkom kraju unatoč teškoj tragediji koju su doživjeli.
Obnovili su 1996. – 1997. godine svoj samostan i 2008. godine počeli graditi novu crkvu. Grubi građevinski radovi su završeni 2013. godine, a 22. listopada 2018. godine banjolučki biskup mons. Franjo Komarica posvetio je novoizgrađenu i uređenu crkvu. Danas je to četvrta po redu crkva i peti po redu samostan na Petrićevcu.
Svjetionik nade
- Uoči rata naša župa imala je oko 6000 župljana, a danas, prema posljednjem popisu, ima 271 člana, koji žive u 153 obitelji. U prošloj godini imali smo troje krštenih i 24 umrlih, vjenčanja, prve pričesti i krizme nije bilo. U župi je šestero predškolske djece, 12 pučkoškolaca, pet srednjoškolaca i dva studenta.
Međutim, treba napomenuti da nije jednostavno imati precizne podatke jer je dosta miješanih brakova, koji sad ovako, sad onako rade i čine. Teško je točno precizirati gdje se nalaze naši župljani, razasuti po cijelom svijetu. No, možemo kazati kako ih je najviše u Hrvatskoj, oko Zagreba, Zadra, Rijeke, Vojnića, Gline i Okučana, a ima ih i u zapadnim zemljama. Temeljni problem je što su ljudi uglavnom mijenjali ili prodali svoju kuću ili zemlju, te sada, i kada bi željeli doći, nemaju ni gdje ni kome.
Uglavnom, dođu preko ljeta i za svetkovinu Svih svetih kako bi obišli svoje pokojne na groblju, i istog dana se vraćaju.
Ipak, unatoč svemu, čvrsto vjerujem i nadam se kako će naš samostan još dugo godina ostati svjetionik nade i čuvar naše vjere i tradicije na ovom prostoru, bez obzira na to kakva nam vremena budućnost bude donijela - kaže fra Domagoj Šimić, gvardijan i župnik Franjevačkoga samostana i župe Petrićevac.•
