Zbog pljuske po licu, stražnjici ili djetetovu uhu, njegov otac, majka ili netko drugi iz obitelji mogli bi se suočiti s kaznom. Svaki oblik primjene fizičke sile nad djetetom zabranjen je i u školama gdje su pedagozi godinama takvu odgojnu mjeru smatrali normalnom i često su je primjenjivali, piše Večernji list BiH.
Napominjući kako je Vijeće ministara BiH usvojilo akcijski za djecu BiH 2015. - 2018. godine, po kojem se zakonom izričito zabranjuje svako tjelesno kažnjavanje djece u svim postavkama, uključujući i kažnjavanje kod kuće, Institucija ombudsmana BiH u svom najnovijem izvješću, koje se upućuje i UN-u, navodi kako taj zakon nije zaživio na cijelom prostoru BiH jer Federacija BiH još nije donijela obiteljski zakon kojim se zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece, dok je Vlada Republike Srpske taj zakon donijela nedavno. “Treba uvesti jasnu i eksplicitnu zabranu tjelesnog kažnjavanja djece u svim sredinama i okruženjima. Ova problematika i dalje je izvan zakonske regulative u Federaciji BiH i Distriktu Brčko. Obiteljskim zakonom Republike Srpske tjelesno kažnjavanje djece u kući je zabranjeno. Ombudsmani Bosne i Hercegovine zaključuju da, iako obiteljski zakoni propisuju pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zlouporabe, zlostavljanja i zanemarivanja djeteta nužno je poduzimanje učinkovitih mjera za primjenu tih normi”, stoji u izvješću ombudsmana.
Iako roditelji danas u odgoju djece fizičku kaznu koriste dosta manje u odnosu na razdoblje od prije tridesetak godina, rezultati istraživanja koje je objavio UNICEF pokazuju da su fizičko i emocionalno kažnjavanje metode koje koristi više od 50 posto roditelja u regiji. Povisiti ton na dijete i udariti ga po stražnjici kao odgojnu mjeru, prema ovom istraživanju, koristi 55 posto roditelja u BiH. Što se sve podrazumijeva pod tjelesnim kažnjavanjem djece, pitanje je na koje je odgovor dao Odbor za prava djeteta, nadzorno tijelo Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta.
U poduljoj definiciji, koju je usvojilo i Vijeće Europe i koju mora prihvatiti i BiH, pod tjelesnim nasiljem nad djetetom podrazumijeva se svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava fizička sila i čija je namjera nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, ma kako blagi oni bili. To se najviše odnosi na udaranje djece (pljuskanje, udarci po tijelu) rukom ili pomagalom — bičem, štapom, remenom, cipelom, drvenom žlicom itd. Međutim, ono također može podrazumijevati, primjerice, udaranje nogom, drmusanje ili bacanje djece, grebanje, štipanje, ujedanje, čupanje kose ili udaranje po ušima, primoravanje djece da budu u neudobnim položajima, nanošenje opeklina ili prisilu na gutanje (primjerice, ispiranje usta sapunom ili tjeranje djece da progutaju ljute začine).
Prema mišljenju Odbora, tjelesno kažnjavanje uvijek je ponižavajuće. Uz to postoje i drugi, nefizički oblici kažnjavanja koji su također okrutni ili ponižavajući te stoga nespojivi s Konvencijom. Oni uključuju, primjerice, kažnjavanje kojim se dijete omalovažava, ponižava, ocrnjuje, okrivljuje, zastrašuje ili ismijava ili kojim se prijeti djetetu.•
