“Ne znam koga vidioci vide, ali njima u trenucima kada tvrde da imaju ukazanja nitko ne manipulira jer su odvojeni od svijeta”, izrekao je poznati francuski znanstvenik neurolog dr. Philippe Loron. Pariški stručnjak sa svojom je peteročlanom ekipom u Međugorju obavljao znanstvene testove nad vidiocima, pokušavajući znanstvenim metodama dokučiti zbivanja koja desetljećima privlače milijune hodočasnika u Hercegovinu. Testiranje se odvijalo u relativnoj tajnosti, pa je francuski stručnjak, tada, za 24. obljetnicu ukazanja, ostao i podalje od fotoaparata, piše Večernji list BiH. “Za Međugorje sam čuo sredinom osamdesetih, ali više sam se znanstveno zainteresirao tri godine poslije, kad sam pregledao videokasetu koju je za istraživačke potrebe s međugorskim vidiocima snimao znanstvenik Henri Joyeux”, izjavio je dr. Philippe Loron iz pariške klinike Salpêtrière, napominjući kako se njegovom znanstvenom metodom mjeri reakcija mozga prije i za vrijeme ukazanja. “Uređaji koji mjere aktivnost mozga pokazuju kakva zračenja emitiraju tijekom ukazanja.
Vještačenja nad vidiocima
Zanimljivo je kako su oni za vrijeme kad tvrde da imaju ukazanja aktivni, drže otvorene oči, a mozak im emitira valove koji nisu tipični za takvo stanje. Istodobno potvrđujemo izostanak bilo kakve patologije, odnosno bolesti. U tim trenucima su, pokazalo se, psihički i tjelesno zdravi. Isključuje se bilo kakva epilepsija ili druga živčana bolest”, ocijenio je dr. Philippe Loron čiji su članovi znanstvene ekipe ispitivanja obavili nad dvoje vidjelaca - Mariji Pavlović-Lunetti te Ivanu Dragičeviću.
Prema mišljenju Philippea Lorona, sofisticirani uređaji i takozvana elektroencefalografska mjerenja aktivnosti mozga pokazuju kako vidioci “doživljavaju nešto autentično”. “Takva snimanja mozga opovrgavaju sve one koji sumnjaju da vidioci manipuliraju ljudima oko sebe. Oni u trenucima kad kažu da imaju ukazanje uistinu doživljavaju nešto autentično. Znanost, međutim, ne može odgonetnuti koga vide i s kime razgovaraju. Potpuno su odvojeni od vanjskog svijeta i u tim trenucima ne reagiraju ni na vizualne ni na zvučne podražaje. Bilo im je usmjereno jako svjetlo pred oči, odnosno puštalo im se buku na uho, no oni na to uopće nisu reagirali”, objasnio je Philippe Loron. Ivan Dragičević, jedan od šestero međugorskih vidjelaca, o znanstvenim ispitivanjima je rekao: “Najintenzivnija ispitivanja imali smo od 1984. do 1998. godine. Istraživanja su bila orijentirana na medicinska pitanja, ali bilo je i teoloških propitkivanja. Za test s francuskim neurolozima rekli smo da ćemo ga napraviti ako to Crkva traži, ako to nešto znači za Crkvu”, smireno je tada govorio Ivan Dragičević. Potvrdio je i to da je jedna preslika rezultata istraživanja francuskih znanstvenika išla u Vatikan, pravo papi Benediktu XVI. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dali su “zeleno svjetlo” francuskim stručnjacima za takva ispitivanja. “Stavili su nam na glave neke uređaje nalik na mrežu te nas testirali prije, tijekom i nakon ukazanja. Priče o čudesnim ozdravljenjima u Međugorju sigurno spadaju među najtajanstvenija događanja koja se u posljednjih 36 godina spominju usporedno s tvrdnjama o ukazanjima Blažene Djevice Marije. Prijavljeno je više od šest stotina slučajeva ozdravljenja, Crkva na njih gleda s posebnim oprezom, a priložena dokumentacija tek pojačava znatiželju promatrača međugorskih događanja. Ozdravljenja u Međugorju zapravo nitko ne propovijeda ili najavljuje, no tvrdnje o njima proizašle su tijekom ukazanja, blagoslova, molitvi, odlazaka na Brdo ukazanja ili pak na petstotinjak metara visoko brdo Križevac. Prijavljeni slučajevi ozdravljenja ljudi iz raznih krajeva svijeta čuvaju se u Informativnom centru “Mir” u Međugorju uz svu priloženu dokumentaciju koju potom pregledavaju medicinska i teološka povjerenstva.
Nitko ne može točno utvrditi koliko se dogodilo čuda i čudesnih ozdravljenja otkako se u međugorskoj župi Gospa ukazala djeci koja su vijest o Gospinom ukazanju u ovoj svjetski poznatoj župi prenijela 24. lipnja 1981. Vezano uz međugorska događanja u Informativni centar “Mir” u Međugorju prijavljivana su ozdravljenja, od najtežih bolesti, do nestanka vidljivih rana i slično. Među tim brojnim ozdravljenjima neka su temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena, pa nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter. Jedno od takvih ozdravljenja, koje je potkrijepljeno svom medicinskom dokumentacijom, doživio je i dvadesetjednogodišnji Andrea De Luca, Talijan iz Di Castellammarea, za kojeg liječnici nisu imali lijeka. Bolovao je od morbo di perthesa. To je bolest jedrene kosti koja povremeno nestaje i sama se jede…, smanjuje se. Kost postaje rupičasta i pomiče se te bude meka kao sir. A imao je hrabri Andrea velike bolove. Čak su mu rekli kako bi morao tu nogu i odstraniti te su mu nakon nekoliko godina predviđali i invalidska kolica. Bolest je nastala u trinaestoj godini njegova života. On je kad je ozdravio osjetio veliku toplinu u toj bolesnoj nozi. I kad je došao kući, u rodnu Italiju, osjetio je glas: “Sad si moj apostol, hodaj i nosi svjetlo svijetu”. Onda mu je nestao svaki bol koji ga do tada nije popuštao. Ozdravljenje se dogodilo u Međugorju 19. rujna 2009. godine. Bio je smješten u jednom pansionu u Međugorju koji je imao Gospin kip iza kuće. Kad je išao na Podbrdo, vidio je ljude koji su bili opsjednuti i jako se prepao. Kad je navečer stigao u pansion, otišao je pred Gospin kip i pitao je neke stvari. A njegova najveća bol u svemu tome bila je vidjeti koliko roditelji pate zbog njega. I tražio je od Gospe da mu da snagu kako bi mogao sakriti tu bol da je njegovi roditelji ne vide. Tako da se njegovi roditelji više ne bi mučili gledajući ga. Kad su bili iza kuće kraj Gospina kipa, on je htio zahvaliti Gospi na daru molitve koji je dobio, koji je osjetio tada. Kad je pošao prema kipu Kraljice Mira tražio je nekoga jer ga je u noći bilo strah samoga. Tražio je društvo da bude s njim dok se bude molio kraj Gospina kipa. Kad se prekrstio vidio je kako svijetli lice Gospino. Ta svijetlost bila je tako jaka iz lica Gospina da se preplašio i pošao prema pansionu kako bi pozvao svoje roditelje i prijateljicu. Onda su i oni da se približe izmolili jednu Zdravomariju te su svi vidjeli tu svjetlost. Mislio je da jedino on vidi tu svjetlost, no ubrzo su roditelji i prijatelji kazali kako i oni vide jaku svjetlost iz Gospina lica. “Od lica Gospina pošle su dvije zrake svjetlosti, jedna je išla na moja prsa, a druga na bolnu nogu. Tad sam osjetio najveću vrućinu i vrelinu. To je teško objasniti”, kazao je simpatični Talijan. Toplina je bila toliko jaka da mu je pokrila bol. Kad je išao na brdo Križevac, na kojem je jako teško doći do vrha, jedna mu se štaka slomila. A kad je silazio i druga se slomila. “Razmišljao sam o tome kako je možda lomljenje štaka bio znak da ih ostavim. No, nisam to uradio”, istaknuo je Andrea. Obje štake predao je u Mostar da mu se poprave. Bilo ga je još uvijek strah hodati bez štaka. Kad su došli kući u Castellammare di Stabia, prije nego što je izišao iz autobusa čuo se glas: “Sada si moj apostol i idi, hodaj i nosi svjetlo svijetu”. Bio je to treći put da čuje taj glas. Od tog trenutka bolovi su potpuno nestali. Tada sam rekao majki: “Hajde, pridrži štake da vidim je li istina što mi taj glas govori. Bilo je zaista dobro bez imalo bolova sam hodao. Noge sam mogao savijati i hodati kako sam htio. To se sve dogodilo 24. rujna 2009. godine”, radosnim riječima kazao nam je Andrea kao da se drugi put rodio u životu. Išao je doktorima cijelo vrijeme i sada mu se ta kost konstruirala i narasla, a medicina nema još načina to objasniti. Zanimljivo je na kraju istaknuti kako je kost narasla, jer bila je sva uništena, obnovila se. Andrea je posebno ponovio riječi: “Sve se to obnovilo nakon Gospine svjetlosti koju je uputila prema meni iz svoga lica. Išle su dvije zrake svjetlosti - jedna prema srcu, druga prema bolesnoj nozi”.
U Međugorju je o svom čudesnom izlječenju nakon teške prometne nesreće, kolica i ponovnog hodanja svjedočila 21-godišnja djevojka iz Irske Meabh Carlin koja je redovita hodočasnica Kraljice Mira u Međugorju. Ona je ispričala svoju životnu priču ispunjenu križevima i patnjom, ali na kraju ispunjenu međugorskim mirom i radošću.
Brojna ozdravljenja
Meabh Carlin kazala je kako je odgojena u obitelji u kojoj su Bog i vjera vrlo važni. “Kad sam bila dijete roditelji su me učili da mi je Bog prijatelj. Kad sam postala tinejdžerka vjera nije bila nešto moderno i zanimljivo u mojoj generaciji. Išla sam na misu nedjeljom, a srce i duša bili su mi negdje drugdje. Uvijek sam voljela plesati. Strastveno. To je za mene bilo prirodno. Od rane mladosti sanjala sam da postanem strastvena balerina - najbolja koju je svijet ikada vidio. Onda sam shvatila da mi je srce prazno. Nedostajao mi je Bog, a Boga sam upoznala kroz molitvu.
Kad sam imala 17 godina otišla sam u Afriku i tamo bila učiteljica te sam našla novu radost i zadovoljstvo života - pomagati drugima. U ljeto 2011. odlučila sam krenuti na novo misijsko putovanje, i to u Portugal kako bih tamo radila za mlade i starije osobe. I to je završilo Svjetskim danom mladih. I nisam imala pojma da će to moje hodočašće postati putovanje na kojem ću otkriti samu sebe. Volontiranje u Portugalu bilo je nešto što nikada prije nisam učinila. Nismo sirotinji davali novac ni hranili gladne, ono što smo činili bilo je vrednije od mnogo novca. Mi smo se posvećivali tim ljudima. Jedan od najposebnijih intimnih trenutaka bilo je okupljanje svih hodočasnika na jutarnjim molitvama. Uzeli bismo se za ruke, zatvarali bismo oči i molili bismo Očenaš. I kad sam vidjela kako riječi te molitve izgovaraju mladi cijelog svijeta bilo je to veliko iskustvo za nas mlade. Iskustvo Portugala dovelo je do dubljeg razumijevanja moje vjere, a Madrid me naučio da nema granice i dubine čovjekove vjere. Nešto slično je na Mladifestu u Međugorju. Duboko me ganula vjera mladih ljudi ovdje”, kazala je Meabh.
A onda je ispričala svoju potresnu životnu priču: “Dok sam bila u Madridu trećeg dana boravka udario me auto. Nakon opuštanja s prijateljima prelazili smo cestu na mjestu gdje smo odsjeli. Mama mi je uvijek govorila - stani, pogledaj, poslušaj… Kao tipični učitelj, pomagala sam da prijeđemo ulicu. Kad smo došli do trećeg podigla sam lijevu ruku, nisam imala vremena ni disati, prema meni je išao taksi, i to vrlo brzo. I vidjela sam da se neće stići zaustaviti. A ja neću imati vremena maknuti se i u tim trenucima nekoliko sekundi prošlo je kao u usporenom filmu. Pomislila sam, ako zatvorim oči, ponovno mogu proživjeti sve te djeliće sekunde. Taksi me udario s lijeve strane, odletjela sam u zrak i dok sam padala znala sam da ne smijem dopusti da mi glava prva udari o zemlju. Nisam bila spremna umrijeti, rekla sam u sebi, i činit ću sve da se to ne dogodi. Sve do danas ne znam kako se dogodilo to dok sam padala, činilo mi se da negdje uranjam. Najedanput sam se u zraku okrenula za 180 stupnjeva i završila na nogama. Znanstvenici mogu govoriti gravitacija - ja smatram kako je to Božje djelo. Uspjela sam prijeći cestu i pasti u ruke potpunog stranca. Prije nego što sam bila svjesna što se dogodilo, cijela skupina hodočasnika i moji prijatelji našli su se oko mene i pokušali mi pomoći. Iako sam imala strašne bolove, nakon što me hitna pomoć odvela u bolnicu, obavili su ondje za mene iznimno bolne pretrage. Prebacili su me na intenzivnu njegu. Tamo sam ležala šest sati, nisam mogla razgovarati sa španjolskim liječnicima i medicinskim sestrama. I nisam bila sigurna hoću li umrijeti ili ne. Samo sam u tim trenucima htjela svojoj obitelji reći da ih volim. Nisam znala što učiniti. Onda sam zatvorila oči i molila se. I s malo snage što mi je ostalo počela sam moliti Zdravomariju. Od svih molitvi, sjetila sam se te. U tom trenutku trebala mi je majčinska utjeha i saznanje da je Gospa uz mene. Osjetila sam veliki mir. Ako moram umrijeti, to je Božja volja. Taj mir osjećam u ovoj zemlji. Kad se vraćam u Međugorje. Sljedećeg jutra rekli su mi da sam imala mnogostruke prijelome na nogama, koljenima, kralježnici. I zahvaljujući molitvi i potpori, provela sam deset teških dana. Kad sam se vratila kući, primili su me u bolnicu u Irskoj. Donijeli darove, razglednice, slatkiše… Šest tjedana bila sam u Gradskoj bolnici i pripremali su me za operaciju. Kirurg je u posljednji tren promijenio mišljenje i poslao me natrag kući. Roditelji su oklijevali zbog medicinskih rezultata. Svatko se mora suočiti sa svojim bolestima na herojski način, razmišljala sam... U sobi sam bila s pet starijih žena koje su me ispunile nadom. I dokazale mi da nisam sama u svojoj patnji. Mislim da je život kao putovanje - nikad ne znamo kakav će se put otvoriti iza sljedećeg ugla. I moramo imati povjerenja u Božji plan za nas. Moj put nije bio lagan. Nakon godinu i pol u kolicima ponovno učiti hodati - to je bio izazov koji je katkada bio težak. Bilo je trenutaka kad sam mislila da više nikada neću ni hodati, ni plesati. Devet mjeseci od dana nesreće, ipak, počela sam hodati. Osjećam kako je svaki korak koji načinim korak bliže Bogu. Znam da to nije bila nesreća, već Božji plan”, kazala je Meabh.
Po izranjavanim nogama i bolnim uspomenama to iskustvo mi je poslanje i čvrsto vjerujem kako se sve događa s nekim razlogom i da je naša patnja dio veće predviđene slike. I stalno dalje učim. Prošle godine, kad se u Irskoj pripremao 50. euharistijski kongres, ja sam sjedila u kolicima. Jedva da sam mogla hodati. Sada stojim pred vama ovdje u Međugorju bez kolica i štaka. Ove godine prešla sam devet milja maratona u Belfastu. Popela sam se na dvije najviše irske planine. Nisam vjerovala da će doći dan kada ću takvo nešto moći učiniti. Bog mi je dao snagu tijela, duha i duše… Dao mi je iskustvo koje je jedno od najtežih i najbogatijih. Ja nosim svoje ožiljke kao ratne trofeje i hodam uspravno te idem naprijed…”
