Svijet treba heroje, tako nekako ide naslov neke pjesme, nekog filma. Obično heroje viđamo upravo na malim ekranima - ljudi koji čine velika djela i do kraja filma pokupe svu slavu. A što ako je jedan takav junak upravo među nama, a mi ga ne vidimo? Što ako je tom junaku potrebna naša pomoć?
Isprepletena sudbina
Naš junak nije neznan. On živi tu, u susjedstvu. I upravo se zaista neobičnom sudbinom ispreplela priča 32-godišnjem Mostarca Muamera Brekala. On je dva puta pomogao nesebično ljudima. Prvi put kada je prije tri godine pomogao,s trojicom ljudi, u spašavanju ljudskog života, vozaču koji je sletio u kanjonu Neretve, te se zaustavio na jednoj grani. Oni su se spustili da ga izvuku iz automobila, a Muamer je držao ozlijeđenog vozača. - Stalno su prolazili ljudi, sve smo razumjeli kako će netko sići i pomoći. Ruke su mi se tresle, kazao je. Spušteno je uže, vozač je spašen, a i oni su jedva i sami izvukli. Predlagali su im da dobiju nagradu od Grada Mostara.
- Ja nisam htio ni čuti za to, jer bi meni to ličilo na neku moralnu lakrdiju. Jednostavno imao sam ljudski moralni instikt da pomognem nekome, uopće ne razmišljaš, kazao nam je. Danas leži u mostarskoj bolnici gdje se uspješno liječi, ali se pomalo osjeća kao da su mu sva vrata zatvorena.
Vraćeni novac
Drugi put, prije pola godine, ponovno je pomogao, ovaj put potpunom neznancu vrativši mu 74.000 KM, koje je pronašao u crnoj torbi u blizini Autobusne stanice u Mostaru, iako je s tim novcima mogao riješiti mnoge probleme, jer je nezaposlen, a živi s ocem, bolesnom majkom - stopostotnim invalidom, koja je i sama u bolnici i maloljetnim bratom. - Ja sam tip koji ne voli ništa tuđe, ali opet tu je postaja, pa sam računao da nije nekome od putnika ostala, da je traži, kazao je. Otvorio je torbu i nemalo se iznenadio kad je ugledao njen sadržaj. Mnogi su dolazili i kazivali da što mi god bude trebalo da im se javim. Nikada nije htio da se obilježi kao socijalni slučaj, a samo želi posao i raditi. Završio je strojarsku tehniku, a prije godinu dana je upisao i prvu godinu fakulteta sociologije u Mostaru. - Uvijek sam išao po zakonu. Pa tako i za stipendiranje koje nisam dobio. Ja bih trebao ići i na liječenje u toplice jer su mi ozlijeđena leđa. Ne bih smio raditi, ali radim. Samo kad bi našao, ja bi sve zaradio svojim rukama, kaže Muamer dodavši kako bi mogao nastaviti studirati ali i prehranjivati obitelj. Muamer je jedan od onih koji pomažu nesebično. Svijet uistinu treba heroje, ali ponekad i heroji trebaju nas.
