O sudbini generala-bojnika HV-a Vlade Šantića ni nakon sedamnaest godina gotovo ništa se ne zna. Sve istrage su zaustavljene. Njegova obitelj koja svih ovih godina proživljava veliku kalvariju i danas je razočarana. - Moj otac je general Hrvatske vojske i to je katastrofa za jednu zemlju. Razočarani smo u sve institucije ovoga svijeta. Pa, zamislite što bi SAD učinio da mu nestane jedan general. Pa oni i danas traže svoje vojnike iz II. svjetskog rata. Kod nas nestao general i sve se stavlja pod tepih. Nestao čovjek kao da je pas.

Do danas nitko nije odgovarao za nestanak Vašeg oca?

Bio je samo jedan montirani proces koji je završio debaklom za mjesec dana. Radilo se o, nazvao bih ih, klincima iz Vojne policije koji s time nikakve veze nisu imali. Od tada ništa. Sramota.

Što bi po Vama bio uzrok tragediji?

Ne znam. General Šantić je držao crtu obrane od 33 kilometra prema Srbima. HVO je tada imao oko 300 vojnika, a Bošnjaci 10.000.Na početku rata odnosi su bili dobri. Sva pomoć za Bihać i regiju išla je preko Hrvatske. Bošnjačko-hrvatska brigada djelovala je zajedno na početku rata. Zapovjednik je bio general Atif Dudaković, a moj otac mu je bio zamjenik. Kada je došlo vrijeme da se HVO osamostali došlo je do određenih trzavica ali najviše kad su počeli prvi sukobi između Hrvata i Bošnjaka. Znam da je otac tada zaprijetio da ukoliko dođe do pritiska Bošnjaka prema Hrvatima da će pustiti Srbe u grad.

General Atif Dudaković spominje se kao glavni osumnjičeni za nestanak generala Šantića?

- On i da nije to sam napravio, ima zapovjednu odgovornost. Bio je u toj prostoriji gdje se sve zbilo. A je li pucao on ili njegov vojnik, po meni nije bitno. Zna se tko je odgovoran. Kao što se danas sudi generalu Gotovini ili jučer Blaškiću.Nije vojnik pored generala mogao odlučiti da ubije drugog generala. O čemu pričamo.

Kakvo je Vaše mišljenje o Dudakoviću?

- On je kao osoba bezvrijedan. Dno dna. Ali što se tiče onoga što je učinio mome ocu, ja sam mu oprostio. Oprostio sam mu prije četiri-pet godina kada sam sazreo i došao do te razine. I sad patim, ali prije sam patio puno više. Sad možda manje jer sam zreliji ali najviše iz vjere. Zaboravio nisam, jer taj slučaj ne mogu zaboraviti.

Je li ranije dolazilo do trzavica između Vašeg oca i Dudakovića?

- On je mome ocu razbio zube još 1992. godine, tada sam i ja bio u Bihaću. Zato što ga je moj otac, poslije jednog sastanka s UNPROFOR-cima, nazvao četnikom. Što je ovaj u stvari i bio. Pa taj Dudaković je godinu i pol dana za rata u Hrvatskoj bio u odori JNA. On je “sravnio sa zemljom” selo Križ kod Zadra. To je javna tajna. To se zna. Njega Hrvatska može sudski goniti. Ali... Dudaković je u Bihać došao tek u kolovozu 1992. godine. A zna se kad je rat počeo u Hrvatskoj pa i u Bihaću. Poslije tog incidenta dolazio je kod nas i plačući govorio “Udario sam brata...”, ispričavao se.

Uglavnom, između njih dvojice nije vladala ljubav, ali su dobro surađivali glede ratnih zadataka. Uostalom, Dudaković je ovisio o mome ocu, koji je bio hrvatski general, a sva pomoć za Bihać stizala je iz Hrvatske. Od zrakoplova koji su prevozili ranjenike do hrane. Nisu to bili ni Turski ni Bosanski niti zrakoplovi šeika.

I do danas nema novih saznanja o generalovu nestanku?

- Nikada ništa službeno. Moja majka je u međuvremenu oboljela od raka dojke, svi smo u obitelji proživjeli veliku kalvariju. Nakon deset godina tek smo se počeli miriti s činjenicom da je otac mrtav i da tu nema više ničega. Prije smo trzali na svaki telefonski poziv u nadi da će nam netko nešto kazati. Ali ništa... Sve je zaustavljeno. Ja sam svjestan da mi je otac mrtav. Trebaju samo reći istinu obitelji i ništa više.

Tko?

- Ne znam. Onaj tko je znao nešto i trebao reći istinu sad je mrtav sigurno. Među visokim dužnosnicima kad bi se povela priča o mome ocu uvijek bi nastala blokada.

Tko je zaustavio istragu i komu je to u interesu?

- Ljudi koji su tada bili u Vladi RH-a. Ne može to stopirati neki niži činovnik.

Je li postojao neki strateški interes?

- Bihać nije smio pasti. Kao što i nije ni pao. Kada je skoro pao, Dudaković je zvao telefonom moga oca koji je bio u Zagrebu preklinjući ga da se vrati, jer ne mogu bez njega opstati. Plakao je. To sve ima snimljeno. Bilo je to u prosincu 1994. godine. Već u ožujku 1995. godine moj otac je nestao.

Gdje se i kako sve odvijalo?

- Navodno u tom famoznom hotelu Sedra. Ima puno priča i nagađanja. Jedna od priča je da je moj otac mučki ubijen. Znači da je mučen cijelu noć dok nije podlegao, a kasnije su tijelo bacili u rijeku. Tu je bilo desetak ljudi čija se imena znaju, od Dudakovića do Hamdije Abdića Tigra. Znači najveći civilni i vojni dužnosnici Bihaća. Kad je počelo batinanje oni su napustili prostoriju. Njegov službeni mercedes odmah potom su prebacili na punkt gdje se švercala roba između Bošnjaka i Srba. Htjeli su ga prodati Srbima, međutim oni to nisu htjeli.

Jeste li u traganju za istinom ikada pokušali doći do Dudakovića?

- Jesmo, dok je još sve bilo friško. Zvali smo ga telefonski, slali mu faksove nikad nam se nije javio. Da nije kriv javio bi se.

Jeste li razmišljali o privatnoj tužbi?

Meni je teško samom nešto pokrenuti, jer onda ne znam kako ću i sam završiti. Obitelj je cijelo ovo vrijeme dosta propatila, mama je bolesna, sestra i ja zadobili smo jake psihičke probleme. I sada ponovno prolazimo kroz sve to. Ne znam bismo li sve izdržali.

Postoji li mogućnost da bude optužen po zapovjednoj odgovornosti?

- Institucije nikada nisu digle optužnicu protiv Dudakovića, iako postoji osnovana sumnja. Bivši tužitelj Milorad Barašin spominjao je nešto u smislu da to nije zaboravljeno, a na koncu ništa.

Zašto?

 - Ne znam. Ja želim ovdje postaviti pitanje gospodinu Ejupu Ganiću koji je tada bio možda čak i prvi čovjek bh. Vlade, koji je tri-četiri dana nakon nestanka moga oca napravio “lapsus” na javnoj televiziji i izrazio sućut obitelji Šantić. Proglasio ga mrtvim. Tjedan dana poslije?! Tko je ovdje lud?

Na kraju ostalo je razočaranje?

- Razočarani smo u sve institucije ovoga svijeta, ne samo BiH i RH-a. Moj otac nije zaslužio ovo. On je zaslužio spomenik u Bihaću i to bi mu pravi Bišćani i učinili. Znam da većina ljudi u Bihaću i danas vole moga oca. I danas nam se javljaju mnogi prijatelji Bošnjaci.

O povratku

Na slobodu izlazi i Fikret Abdić. Kako će se njegov izlazak iz zatvora odraziti na život u Bihaćkoj krajini?

Ne znam što on planira. Ne vjerujem da će se vratiti u Veliku Kladušu. Sve su mu uzeli. Sve što je on napravio je uništeno. To je čovjek koji je prehranio Bihać. To znam. Da nije bilo njega, Bihać bi umro od gladi. Sto posto.

I puno Hrvata je napustilo Bihać. Hoće li se ikada vratiti. Jeste li Vi razmišljali o povratku na djedovinu?

- Ne vjerujem. Gdje će se vratiti. Pa ljudi odlaze i iz sređenijih mjesta. Nema posla, nema ničega. Država je takva. Prije rata, Hrvata je bilo oko sedam tisuća sad ih nema više od tri tisuće. Taj narod je uvijek bio orijentiran na Zagreb i k Zapadu. Mi imamo tamo kuću, ali ja sam u Bihać išao tri-četiri puta u zadnjih šesnaest godina. Uvijek kad odem treba mi dva-tri mjeseca da se oporavim. Puno je godina prošlo, imam osjećaj kao da nikada tamo nisam živio. Nažalost, nikakav osjećaj više nemam prema tome gradu.

Želite li na koncu poslati nekome poruku?

- Imam puno poruka. Neću nikoga moliti. Samo želim istinu, kakva god ona bila. Mislim da smo to kao obitelj generala Vlade Šantića i zaslužili. A ne da general Šantić ostane najveća sramota Domovinskog rata. To je jedna velika sjena na sve dobro što se dogodilo u tom ratu, ako se uopće išta dobro iz rata može izroditi. Barem da nam daju njegove kosti, da mogu kao čovjek ocu otići na grob.

Poslodavac nudi stalni radni odnos i plaću do 2200 eura neto. Uvjet je srednja škola