Njihovo radno mjesto daleko je od toplih ureda. Svakodnevnica im ne počinje trač partijama po kavanama, frizerskim salonima, ili kritiziranjem teške socijalne stvarnosti u kućnim i kvartovskim druženjima.

Žene ispod zemlje

I po jutru i po danu ili večeri, ovisno o radnim smjenama, navlače na sebe gumene čizme, rudarsku kacigu i tamnoplava rudarska odjela. U društvu brojčano nadamoćne muške populacije ulaze u okno i do skoro pola kilometra dubokog tamnog rudarskog okna. Garavog lica koje u tamnom oknu osvjetljava lampa postavljena na rudarskoj kacigi Sakiba Čović svakodnevno silazi u jamu kakao bi analizirala kakvoću zraka, prašine i visinu temperature. Od njezine procjene, koju godinama radi i još ima tri godine do mirovine, ovise brojni životi između 700 i 800 rudara Rudnika mrkog uglja Breza u kojem je nekada mirovinu zaradio slavni jugoslavenski nadničar, “komorat” pokojni Alija Sirotanović. “U Brezi sam se rodila. Ovo je rudarsko mjesto. Rudarski zanat u mojoj se obitelji prenosi s koljena na koljeno. Otac je bio rudar, braća, pa tako i ja”, govori Sakiba Čović novinarima agencije Anadolija, koji su je pratili na nimalo ugodnom i pristupačnom radnom mjestu. Posao analize zraka, prašine i temperature u dubokom rudarskom oknu shvaća krajnje ozbiljno jer od ozbiljnosti njenog pristupa ovise životi stotina ljudi. “Analiza zraka ide svakodnevno, uzorci prašine tjedno”, kaže Čović o svom poslu. Za rudare tvrdi da su humani i kolegijalni, žive i rade kao braća... Tako su, sjeća se, prihvatili i prve žene koje su stigle u rudnik sada već davne 1984. godine. “Nikada nismo imale nikakvih problema s kolegama.

Stari sustav nadzora

Nikada nisam razmišljala da promijenim posao. Srodila sam se s njima”, tvrdi Sakiba dok se provlači kroz klaustrofobične hodnike rudnika mrkog uglja Breza, radnog mjesta gdje bez obzira koliko utopistički zvučalo i danas važi pravilo “svi za jednog, jedan za sve”. Ona je samo jedna od desetak žena koje u brezanski rudnik svakodnevno ulaze u duboku jamu. Dio njih je zaposlen u skladištu, a dio, kao i Sakiba Čović, na analizama zraka, temperature i prašine. “Imamo kraće radno vrijeme. Dakle, uglavnom nismo osam sati vezane uz jamu. To koliko vremena provedem u jami, ovisi o poslu.

“Nekada je to i osam sati, nekada četiri, pet”, objašnjava Sakiba za agenciju Anadolija. Nesreće se naravno boje jer su one dio svakodnevnice u rudniku, ali su tu da ih svojim kvalitetnim radom spriječe. I Sakibin je mlađi brat stradao kao rudar. Svakodnevno si pod tim nekim pritiskom. Nesreće se događaju i vani, ali sam pojam jama nosi neki strah”, primjećuje. Posebno, veli, jer se u rudnik malo ulaže. “Radimo metodama kojima su radili naši djedovi. U rudnik se ne ulaže”, zaključuje razočaravajućim glasom Sakiba. Od njezinog dugogodišnjeg znanja, i znanja njezinih ženskih suradnica koje je nasljeđuju na ovom poslu, puno toga ovisi. I dok 99 posto njezinih kolegica u trenutku dok ona silazi u duboko okno, gleda možda seriju ‘Sulejman Veličanstveni’, trača svoju najbližu susjedu, ili se ljuti na trenutačnu situaciju u državi, nezaposlenog i lijenog muža, Sakiba Ćović i njezine kolegice silaze u tamno okno i jedina im je briga hoće li se taj dan ili noć dogoditi neka nepredviđena rudarska havarija, koja bi mogla rezultirati gubitkom ljudskih života!

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’