Meni su stvari u životu dolazile baš u ekstremnim oblicima, sve mi se događalo u krajnjim granicama - kaže Željko Mavrović, o čijem je životu i karijeri Matija Vukšić snimio dokumentarac “Irokez”, kojem je pripala čast večerašnjeg otvorenja Zagrebdoxa. Film doista potvrđuje njegove riječi citirane u uvodu. Ali, najprije o motivima zbog kojih je Mavrović pristao pustiti kamere u svoj život, pa i u intimnije zone obiteljskog života, koje su dosad bile potpuno nepoznate.
– Postoje dvije cjeline od moje punoljetnosti do danas, jedna je boksačka, sportska, a druga poslovna. I jedna i druga cjelina u ovim su prostorima značajno odjekivale. S prvom sam pričom pomicao neke granice u sportu, zdravijim odnosom prema sportu; moj tim je bio tim alternativaca, od liječnika, farmaceuta do trenera koji su me drukčije vodili. A u poslovnom dijelu već samim odabirom ekološke poljoprivrede, koja u ono vrijeme nije postojala, otvarao sam novu stranicu u pristupu prehrani, od proizvodnje namirnica do razmišljanja o osobnoj ekologiji i tome što bi čovjek mogao učiniti za sebe. Moji su proizvodi često bili proizvodi koji se samo ne konzumiraju nego potiču razgovor o tome činimo li, podržavajući ekološku proizvodnju, samo dobro za svoje zdravlje ili i za održivost planeta. No, ljudima su to još uvijek dvije cjeline, a ja ih smatram jednom cjelinom, logičnim slijedom i zato sam mislio da je trenutak da u jednoj prezentaciji ujedinim te dvije naoko odvojene priče.
Ništa nije bez razloga
Redatelj Matija Vukšić kaže da je Mavrović isprva bio rezerviran, ali se njihov odnos tijekom više od godinu dana snimanja počeo iz temelja mijenjati, a junak filma sve više otvarati.
– Kada mi je Matija pristupio, nisam znao ni njega ni ekipu. Oni su radili svoj diplomski rad. Mogla je to biti i neka žvrljotina, ali vidio sam da imaju ideju i želju pa sam si rekao da ću si, ako ništa drugo, barem složiti boksačku i poslovnu priču za kućnu arhivu, s izborom najboljih snimki, koje ću moći jednog dana gledati u krugu obitelji i prijatelja. Jer kada imate po kući stotinu kaseta, više i ne znate gdje vam je što niti se to više i može gledati, jer nitko nema vremena gledati stotinu kaseta po stotinu minuta. Tako je to krenulo. Međutim, vidio sam da dečki iz dana u dan pokazuju sve veću profesionalnost i trud i kako je teklo snimanje, tako sam bio uvjereniji da će to biti dobra priča, da će taj dokumentarac još jednom moći reći i pokazati stvari koje sam boksom, ekologijom, poslovanjem činio i govorio. Čini mi se da imam dosta dobre odgovore na probleme koji muče društvo. Znam da se svi neće složiti s time, da ima puno kritičara i na račun toga kako sam boksao, i kako radim svoj posao, ali ja se dobro osjećam, a čini mi se da ima i dosta zainteresiranih da to vide.
Premda se može imati dojam da se o Mavroviću već sve zna jer su obje karijere, kako i sam kaže, glasno odjekivale u javnosti, film otkriva i dio koji se odvijao isključivo u intimi njegova obiteljskoga doma, a na neugodan se način uklapa u tezu s početka da mu se život često događao u ekstremnim porcijama. Film otkriva da Mavrovićeva kći Arijana živi s teškim posljedicama meningitisa, što je zadalo mnoge bolne trenutke Mavroviću i njegovoj ženi Jeleni. Dramatični su trenuci filma u kojima Mavrović kaže: „Tokom ovih zadnjih godina za ništa neću naglasiti da me toliko značajno rastužilo osim da dijete, koje odgajam i koje volim, nije imalo sreće. Često sam znao plakati s tim djetetom. S dvije godine bila je potpuno normalno dijete, ali dogodila joj se upala mozga. U roku od par sati od prekrasnog djeteta, koje ima sve mogućnosti i svu sreću svijeta ispred sebe, pala je u komu i petnaestak dana se nije izvlačila iz nje. Nakon toga smo tri godine radili s njom, pokazivala je neki napredak, ali u jednom trenutku kao da je odbacila sve vrste terapija... Jelena i ja smo se puno puta oprostili od Arijane...”
– Kada smo krenuli u snimanje, nisam tu činjenicu o Arijani ni uzeo u obzir, mislio sam da ćemo pričati o boksu, poslovanju, a onda smo se supruga i ja zapitali kako ćemo se pred kamerama odnositi prema tom dijelu svojeg života, koji dosad nismo davali u javnost. Dosta smo se kolebali dok nismo shvatili da, ako je to naša priča, onda ona neće moći postojati bez Arijane. U filmu smo kratko i jasno rekli kako to doživljavamo i kako se s time nosimo, a i nakon filma nisam tu temu spreman rastezati u medijima, na okruglim stolovima niti od toga napraviti crnu kroniku. Smatram da te male duše koje nisu predisponirane biti zdrave, daju svojim roditeljima velik zadatak. Roditelji nikada, ali nikada ne bi upoznali sebe ni svoj međusobni odnos da im u životu ne dođe takvo dijete. Bilo bi izuzetno grubo reći da je to dar, ali to je definitivno velik izazov, s kojim roditelji, ako se znaju nositi, i to nadrastu, izrastaju u dobre ljude i dobre roditelje. To je ujedno i moja poruka roditeljima koji imaju sličnu djecu, a i onim ljudima koji to gledaju sa strane. Da je teško, teško je. Traži puno odricanja, ima puno tuge i boli u svakodnevnom životu, međutim sve je to ljudski izdržljivo i ima svoga smisla. Ništa što se događa, nije bez razloga. Nema slučajnosti. Stvari se postavljaju pred ljude da bi se pomoću njih išlo cilju, a to je da budemo što je moguće bolji ljudi.
Ne žalim za boksom
Jedini manje uspješan ili potpuno neuspješan dio karijere, kao što i film pokazuje, Mavrovićeva je epizoda s Hrvatskim seljačkim savezom, koja ostaje zapamćena po svađi s nekima od predstavnika seljaka, vrijeđanjima, gubljenju živaca...
– U tom sam se trenutku osjećao kao da ću s malom odabranom skupinom u kratko vrijeme pokrenuti poljoprivredu i seljaštvo na drukčiji način. I kada sam naišao na prepreke, na ljude koji drukčije misle, postao sam ljut. Što pokazuje da nisam bio dovoljno mudar.
Kao čovjek koji je uvjeren da se sve uvijek događa s razlogom, Mavrović je uvjeren i da postoji razlog zašto u meču s Lennoxom Lewisom za titulu svjetskog prvaka nije izašao kao pobjednik. Čak i njegova žena u filmu pola u šali kaže da se vjerojatno nakon toga više s njim ne bi dalo živjeti.
– Možda bih bio dogmatik, jedan od onih ljudi koji maltretiraju druge ljude, možda bih bio neuravnotežen, samoljubiv šampion koji ne doživljava više nikoga oko sebe. Ovako sam dobio priliku stati na stranu, izvući se iz svega i dobiti možda malo kvalitetnije odgovore za svoj život. I mogu reći samo, hvala što su mi se stvari posložile tako kako jesu. Jer sam ovako stekao iskustvo da za stvarne vrijednosti u životu treba puno više truda nego trenirati tri puta na dan, pišati krv i znoj u ringu. Da sam tada osvojio titulu, bio bih apsolutno siguran da znam sve o životu i da imam odgovore na sva pitanja, što je vrlo opasno.
Ipak, u trenera Darkiea Smitha kao da se i nakon više od deset godina osjeća doza žalosti što posao nisu završili. Ima li toga i u Mavrovića?
– Aspolutno ne! Možda se nekome može učiniti da za nečim žalim ako gledamo isključivo boksačku karijeru, no gledate li cijelu priču, onda se može vidjeti da ne žalim ni za čim. A Darkie je puno bazičniji čovjek, on je od svoje dvanaeste godine u boksu i sa svoje je 62-63 i danas u boksu. On ne gleda tako široko filozofiju, on vidi samo da smo u boksu mogli otići korak dalje. Mogu vam sad otvoreno reći da je sljedeći meč trebao biti s Hollyfieldom, za koji smatram da bi bio puno lakši nego s Lewisom. Tyson je u to vrijeme bio u zatvoru, ali izišao bi i došao bi na red. S ta tri imena u karijeri ostavio bih drukčiji pečat u boksačkoj povijesti. A on zna da sam u onoj psihofizičkoj poziciji bio spreman na to. Odustao sam od boksa u 29., a šampionske godine u boksu su od 28. do 35. Dakle, ja sam tek dotaknuo početak. I on gleda samo taj dio. A moje tijelo i psiha tražili su potpuni oporavak, inače mi ne bi dopustili da živim dalje.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
