Marko Tulije Ciceron, državnik i politički teoretičar, odvjetnik i filozof, slavni rimski vojskovođa i orator, rođen je 106. godine prije Krista. Iznenađen govorom drugih o onome što je radio i kako je u velikim ratovima pobjeđivao, nekada nešto malo i gubio, uzviknuo je: "O tempora, o mores", što u prijevodu i u punom smislu riječi znači: "Čudnih li vremena!".
Izjava Marka Cicerona je zaživjela.
Često se može čuti.
U svakome se rječniku stranih riječi može naći.
Udomaćila se.
Eto, baš tako bi po povratku s ovogodišnjeg europskog nogometnog natjecanja mogao uzviknuti proslavljeni i najuspješniji hrvatski nogometni izbornik, ponosni Livnjak Zlatko Dalić (1966.).
O tempora, o mores! Čudnih li vremena!
I čudnih li ljudi!
Prije tjedan dana put me odveo u Livno. Želio sam vidjeti izložbu omiljenog slikara Gabriela Jurkića, vidjeti spomenik časnoj sestri Bogoljubi Jazvo (1897. – 1975.), sresti nekoga od dragih ljudi s kojima se dugo poznajem i na koncu poći do Kupresa i obaviti dogovoreni posao.
S umjetničkim djelima Gabriela Jurkića upoznao sam se prije nekoliko desetljeća. U prijateljskim razgovorima s umjetnikovim bliskim srodnicima, bivšim rektorom Marijanom Šunjićem, odvjetnikom Mirkom Jurkićem i Vesnom Girardi-Jurkić, doznao sam detalje koji široj javnosti nisu poznati. Izložbu Gabriela Jurkić na međunarodnoj kulturnoj manifestaciji Mostarsko proljeće te je godine otvorila upravo Vesna Girardi-Jurkić, tada ministrica kulture Republike Hrvatske. Svakome likovnom kritičaru, pa i površnom poznavatelju likovne umjetnosti, povijesnih gibanja i zbivanja jasno je da Gabriel Jurkić iz Sarajeva protjeran i stigmatiziran. Da umjetnik ne potječe iz maloga grada, nepoznata kraja i nepriznata naroda, njegovim bi se djelima ponosili i Prado i Louvre. Kakogod, livanjska Franjevačka galerija u ove dane svjedoči o velikom i značajnom likovnom događaju.
Nakon posjeta izložbi na terasi Foruma, omiljenog livanjskog sastajališta, dočekao sam kolegu Smiljana ili, bolje i poznatije, Damira Tadića, enciklopedista livanjskog kraja i njegove povijesti. Došla je i supruga Katica, dugogodišnja sutkinja, sada livanjska javna bilježnica. Od ranoga me djetinjstva s livanjskim obiteljima Mamić i Tadić vežu draga sjećanja.
Ujak moje majke, legendarni svećenik fra Zlatko Sivrić, i blizak srodnik dr. Luka Vasilj u tome su gradu i kraju radili svatko svoj posao: fra Zlatko je krstio, vjenčavao, propovijedao i na vječni počinak ispraćao umrle, a dr. Luka liječio svakoga bolesnog čovjeka.
Njihove priče u meni su stvorile osjećaj blizine i neke neobjašnjive topline prema Livnu i ljudima tog kraja. S većom, bližom i snažnijom emocijom nego prema drugim i bližim hercegovačkim mjestima. Uvijek se osjetim ponosno kada vidim i čujem da među Livnjacima starije životne dobi ne blijedi sjećanje na ova dva moja srodnika.
Na fra Zlatka Sivrića i dr. Luku Vasilja.
Sjesti s Tadićima i započeti razgovore… Umijeće je zastati i odvojiti se. Jer, kada Damir započne jednu livanjsku temu, iz nje izranjaju druge, sretnu se i spoje stoljeća. Najbolje je otići na recepciju Foruma i navrijeme rezervirati sobu za noćenje.
Zašto?
Zato što su Damirove priče izvorne, poučne i zanimljive pa vrijeme odmiče i klizi, a da sugovornik to i ne primijeti i ne osjeti. Supruga Katica, dama iz najboljih livanjskih vremena, osluškuje naš razgovor i razmišlja kako li je njihovo novo unuče, tek rođena djevojčica.
Majka i nona, kao i svaka druga.
Još dok smo ruke držali u pozdravu, Damir mi darova knjige "Fra Mirkova čitanka", "Povijest livanjske gimnazije" i knjigu debelih korica i tvrda poveza. Tu je knjigu posvetio sjećanju na svog oca Stipu.
Eto, noć sam proveo čitajući knjigu.
Mnogo sam stvari spoznao i zaključio da je Damir knjigu stavio u tvrde korice i čvrsti povez da kojim slučajem u nekoj prigodi koje slovo ne bi ispalo. I zaista, bila bi šteta da iz Damirove knjige posvećene ocu ijedno slove ispadne i nestane. Nestale bi priče o obiteljskom prijateljstvu sa Silvijem Strahimirom Kranjčevićem, Tinom Ujevićem i Gabrielom Jurkićem, najvećim hrvatskim književnicima i umjetnicima. I mnogim drugim značajnim ljudima toga vremena.
Ispale bi i sve patnje koje su ta časna obitelj i livanjski kraj pretrpjeli. Podizanje i poslovni uspjesi pa bespravna otimačina svega što su vrijedni ljudi stvorili, progon, zatvori, bijeg iz zemlje…, dostojan je scenarij za ozbiljan filmski projekt.
Milovan Đilas (1911. – 1995.), istaknuti partizanski prvak, za vrijeme boravka u Livnu zapovjedio je da bez milosti i obzira treba pobiti 300 vojnika i civila. Zapovijed je izvršena (str. 70).
Na šezdeset i drugoj stranici knjige nalazi se fotografija stara devedeset godina (1934.) na kojoj su poredani sinovi Damirova djeda Ive: Janko, Stipo, Mirko, Rade, Ljuban, Zvonko, Nikola i Slavko. Svi odreda u svečanijim su odijelima, s kravatama, leptir-kravatama i bijelim džepnim rupčićima.
Neupućen čovjek mogao bi pomisliti da je na fotografiji nogometna reprezentacija Zlatka Dalića, svečano odjevena i uređena kao da je pošla u Vatikan na prijam kod Svetoga Oca. Na fotografiji nedostaju Ljeposava i Pavka, dvije princeze Damirova djeda Ive. Fotografija stara devedeset godina svjedoči o velikoj obitelji Ive Tadića – sedam sinova i dvije kćeri.
Damir i Katica roditelji su troje uspješne i visokoobrazovane djece. Ipak, ne mogu se pohvaliti svojom genetskom produkcijom.
Samo troje djece!
Što li bi na ovo rekao djed Ivo?!
Pozdravio sam se s Damirom i Katicom i preko ljetne terase pošao prema stubama koje vode do parkirališta. Dok sam prilazio vozilu, s terase sam čuo povike:
"Josipe, Josipe!"
Okrenuo sam se i, na veliko iznenađenje i još veću radost, ugledao Zlatka Dalića, rođenog Livnjaka i najuspješnijeg hrvatskog nogometnog trenera.
Vratio sam se.
Srdačno smo se pozdravili.
Zametnuo se zanimljiv razgovor.
"Na Svjetskome nogometnom prvenstvu", govorim, a Zlatko miran i pribran sluša, "koje je 1998. godine održano u Francuskoj hrvatska nogometna reprezentacija s Ćirom Blaževićem osvojila je treće mjesto. Za hrvatsku zemlju i njezinu reprezentaciju vjerojatno je malo tko čuo. Čuo da uopće postoji i ima svoju reprezentaciju. Bilo bi sportski neugodno, profitno pogubno, izbaciti domaćina – reprezentaciju velike, moćne i mnogoljudne Francuske.
Nitko ne zna da iza tog i svakog svjetskog nogometnog projekta stoji ogroman novac i da bi bilo potpuno neprimjereno da jedna mala i nepoznata zemlja pokori i ponizi cijeli svijet. Četvrtfinalni i polufinalni susreti, a osobito oni za zlatne i srebrne medalje, tiho i lagano rezervirani su za najbogatije, najmoćnije i najbrojnije zemlje svijeta…"
Prije šest godina ili, točnije, od 14. lipnja do 15. srpnja 2018., u Rusiji je održano Svjetsko nogometno prvenstvo. Ono će biti upamćeno i po tome što je prvi put upotrijebljena VAR tehnologija. Na toj bjelosvjetskoj smotri hrvatska je nogometna reprezentacija sa Zlatkom Dalićem zauzela drugo mjesto. Doček u Zagrebu bio je veličanstven nacionalni i domoljubni događaj.
Četiri godine poslije, 2022., u Kataru je održano Svjetsko nogometno prvenstvo. Na tome globalnom nogometnom sajmu, opet sa Zlatkom Dalićem, Hrvatska je osvojila treće mjesto. Na putu do srebra i bronce hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je dvaput treće i jednom drugo mjesto.
Na putu do sportskih visina i nogometnog Mount Everesta hrvatska nogometna reprezentacija izbacila je i kući poslala sve bivše svjetske ponosne nogometne prvake: jednom moćnu Njemačku, drugi put utjecajnu Englesku, treći put raspjevanu i razvikanu Argentinu i, konačno, četvrti put najbolju nogometnu reprezentaciju svih vremena – Brazil.
S ovogodišnjeg Europskog prvenstva hrvatsku je nogometnu reprezentaciju potjerao sudac. Poražena je u nepostojećem sudačkom produžetku. S prvenstva je otjeran i nizozemski sudac Makkelie. I poluslijepom gledatelju bilo je jasno što je u drugom poluvremenu uradio.
Konačno, doznalo se i to da je glavni sudac talijanska nevjesta (tako se javno govori!), koja živi u Rotterdamu s Talijanom, svojim muškim partnerom.
Bože sačuvaj!
"Tko će kome nego svoj svome", kaže jedna pučka mudrost.
Sa Zlatkom sam se srdačno pozdravio latinskim sentencijama:
Sursum corda! (Glavu gore!) i onom drugom: Gloriam invidia seyitur! (Zavist prati svaki veliki uspjeh!)
Sve ti mogu oprostiti osim uspjeha, kaže jedna mostarska opaka uzrečica.
Pa tako nikakav nogometaš, nikakav trener, nikada nacionalni izbornik kaže da se Zlatko Dalić treba ostaviti vjere i nacije i raditi svoj posao. A ne zna, jadnik i nesretnik, da ponosni Livnjak živi svoje načelo: Omnia mea mecum porto! (Sve svoje nosim sa sobom!).
I ništa ne odbacujem.
Nikada!
O tempora, o mores! Čudnih li vremena!
Deset godina poslije rođenja Zlatka Dalića u Livnu je svjetlo dana ugledala dr. Đurđica Čilić, kći plemenitog i ponosnog Zvonimira, danas profesorica na zagrebačkom i krakovskom Filozofskom fakultetu. K tomu još i prevoditeljica i spisateljica. Baš u danima spoticanja hrvatske nogometne reprezentacije Zlatkova sugrađanka dr. Đurđica u Mostaru je predstavila dvije knjige: "Fafarikul" i "Novi kraj". Po povratku iz Viteza u Zagreb morala je stati na graničnom i carinskom prijelazu.
Kada ju je umoran i mrzovoljan carinik upitao ima li što prijaviti, zametnuo se zanimljiv razgovor:
"Nema ništa osim tuge".
"Molim?", začuđeno upita carinik.
"Ništa osim velike tuge. Izgubili smo od Talijana…"
Carinik se odobrovoljio.
Podignuo je smrknute obrve i uz lagan osmijeh rekao: "Izvolite, prolaz je slobodan!"
Kada sam već u Livnu, pošao sam do gradskoga parka da pogledam spomenik koji je prije nekoliko dana podignut časnoj sestri Bogoljubi Luci Jazvo. Hrabroj ženi, inače časnoj sestri koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Zagrebu upravljala Vinogradskom bolnicom, tada jednoj od najsuvremenijih na europskom kontinentu.
U dosluhu s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem u bolnicu je na liječenje primala prognane Židove. Prema otkriću zagrebačkog poduzetnika Marka Danona, inače Židova, na liječenje je primala i zdrave ljude. Tako je časna sestra Bogoljuba, po rođenju i uvjerenju časna Livanjka, spasila tri stotine ugroženih, zapravo nasmrt pozvanih Židova.
Časna sestra Bogoljuba založila je svoj život.
O krvniku Milovanu Đilasu pisalo se, a o časnoj sestri Bogoljubi ni riječi. Mogu li hrvatski povjesničari, osobito oni u svećeničkim mantijama i s doktorskim titulama, stati pred ogledalo i u lice se pogledati? Jer, uz tri muškarca, časna sestra Bogoljuba jedina je žena u Europi koja se na ovakav način usprotivila aveti nacizma i spasila ovoliko nedužnih života.
O tempora, o mores! Čudnih li vremena!
U povratku iz Livna na Kupresu sam se sreo s uspješnim poduzetnikom Slavkom Vilom. Ne znam kome tako lijepo pristaje njegovo prezime. Slavko je, poput vile, veseo i razdragan, uljudan i kulturan, dobronamjeran poduzetnik. Otac je petero djece, što bi Nijemci rekli: "On je Grossvater, veliki otac!"
Ručali smo u restoranu Jezero. Po svim ugostiteljskim kriterijima restoran je dostojan usporedbe s najboljim restoranima u uređenoj zapadnoj Europi. Stolovi, stolice, klimatizacija, osoblje.
Sve, baš sve.
Kada smo dobili naručeno jelo, upitao sam ljubaznu konobaricu je li ovo za snažne i umorne kupreške kosce ili za nas – male ljude malih prohtjeva?
"Kod nas je tako!", uz osmijeh odgovori ljubazna djevojka.
Sa svojim domaćinom posjetio sam veličanstvenu katoličku crkvu.
E, tu se ima što vidjeti.
Čovjek se mora upitati je li ona u Beču, Rimu ili na Kupreškoj visoravni. Crkva je posebno ukrašena i pripremljena za mladu misu. U prizemlju, u dvorani koja je "k'o poljana", zatekli smo nekoliko mladih poletnih žena koje preuzimaju što su mještani pripremili i za tu svečanost donijeli.
Jedni donose pečenu janjetinu i prasetinu, drugi torte i kolače, četvrti pite – broja im se ne zna. Te vrijedne žene sve sortiraju, slažu i zaštićuju, pripremaju za slavlje. Takvo pučko zajedništvo lijepo je osjetiti i doživjeti.
Na koncu smo obišli tamošnje Kukavičko jezero, lovačku kuću i jednu jamu u kojoj su partizani pobili i ubacili 65 kupreških civila. Na tome su mjestu mještani podigli spomenik i grobnicu s podacima o vremenu, zločinu i pobijenim ljudima.
Moj domaćin Slavko čovjek je bosanskog duha i naravi. Dobronamjeran. Nije mu jasno kako ga površna administracija može dovesti u nesporazum koji, zapravo, ne bi trebao postojati. Poslovan čovjek otac je petero djece, kako Nijemci kažu, pravi Grossvater, veliki otac. Uspješan je gospodarstvenik. To je ono što se u ovakvim demografskim prilikama mora čuvati kao oči u glavi.
Jer živimo u zemlji u kojoj je svaki plan i svaki red izgubljen.
Vidljiva napretka nema, a tko zna hoće li ga i biti.
Sve škripi i sve po šavovima puca.
Ljudi žive u strahu i neizvjesnosti.
Nesporazumi su dugi i duboki.
Zato ću ovu kolumnu završiti molitvom nobelovca Ive Andrića:
"Gospode, ne dopusti da srce naše ostane prazno,
nego daj, pošto od tvoje volje sve ovisi, da se
nadamo i da naše nade ne ostanu uzaludne…"
