Prošlo je prvih tjedan dana na Europskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj. Već u tom "zagrijavanju" vidjeli smo puno toga nenogometnog i opasnog. Primjerice, njemačka policija u Hamburgu imala je pune ruke posla. Snage reda ustrijelile su čovjeka. Bili su njemački policajci na to primorani jer je htio napasti prolaznike sjekirom u fan-zoni tijekom Eura. Tada je na tome mjestu bilo oko 40 tisuća nizozemskih navijača. Na tribinama je pak došlo do tučnjave navijača Turske i Gruzije, a na sportskom terenu VfB Unterliederbacha u Frankfurtu izbila je masovna tučnjava i izboden je 31-godišnji Nijemac. Iako su policijske snage odmah stigle, 31-godišnjem navijaču nije bilo spasa.
Sve to nije poremetilo organizatore, koji žele da se o ovom Euru priča godinama kao o jednoj uspješnoj sportskoj priredbi koja je u njihovu zemlju privukla milijune navijača. No, nije baš sve krenulo kao po špagi. Već je zapelo na novinarskim akreditacijama. Novinari iz Hrvatske koji su u svojim prezimenima imali č, ć, ž, đ ili š morali su satima čekati akreditaciju. Naime, u sustavu Uefe ne postoje slova s kvačicama pa se osobni dokumenti nisu podudarali s prezimenima u njihovu sustavu. O kako sam bio sretan što u svom prezimenu nemam takva slova. I tako sam sretan došao u akreditacijski centar. Policijska kontrola prošla je u redu, a kod volontera za dobivanje akreditacija već je bilo nešto sumnjivo.
– Molim vas, otiđite do Help deska, oni će vas dalje uputiti – rekla je simpatična volonterka.
U redu, ma što može poći po zlu, mislim si. Sjeo sam u čekaonicu, nalik onima koje viđamo u domu zdravlja. I čekam da mi se pojavi ime na displeju. I evo ga, za pet minuta piše na ekranu "damir Mrvec". Hm, zašto malo slovo d, a ne veliko – pa zar će to biti smetnja, pomislio sam u prvi trenutak.
– Gospodine, imamo mali problem. Vaša je akreditacija prihvaćena, ali nije još odobrena od Uefe. Sad ću im poslati mail, pričekajte nekoliko minuta i sve će brzo biti riješeno – odgovara mi drugi volonter.
Na moju žalost, nije prošlo nekoliko minuta, već nekoliko sati. Točnije tri. To su ona čekanja kao na hitnoj kada dođete u dva popodne, a odete kući oko ponoći. Nakon tri sata moj novi pokušaj: – Ima li što nova?
– Ne, ali poslat ću im mail još jednom – ljubazno će volonter.
Nisam više čekao jer morao sam napraviti posao, otići do grada, napisati reportažu. Vratio sam se nekoliko sati poslije, taman prije nego što će se zatvoriti akreditacijski centar. U međuvremenu sam i sam poslao mail, upitavši što nije u redu. I opet sam u Akreditacijskom centru prošao istu proceduru i završio u čekaonici. Srećom, stigao je mailom odgovor Uefe i napokon je sve bilo u redu.
Nova nedaća zatekla me na ulazu na olimpijski stadion, na prvu utakmicu protiv Španjolske. Došao sam dva sata ranije, ali do službenog ulaza za novinare nije se moglo. Tisuće i tisuće hrvatskih i nešto manje španjolskih navijača naguralo se na taj ulaz. Policija nije odjednom puštala navijače na stadion, nego svakih pola sata. Vrijeme je curilo, a ja sam se neočekivano našao u masi navijača koji su se gurali na sve strane. Da, u jednom trenutku htio sam odustati i otići u hotel jer je bilo nemoguće probiti se do službenog ulaza. I kako je sat opasno otkucavao za početak utakmice, krenuo sam na sve ili ništa. Probio sam se korak po korak, centimetar po centimetar. Sve dok nisam naišao na dva metra visokog hrvatskog navijača. Pitam ga: – Možete li me pustiti naprijed, imam akreditaciju. Očigledno nije dobro čuo pa mi izvrati: – Stari, ne dijelim ja nikakve kredite.
– Ma tko te pita za kredite, moram na utakmicu. Novinar sam, znate.
Čovjek se na kraju smiluje, pusti me konačno do željenog izlaza. Dalje je sve bilo lako...
