Nogometna reprezentacija Hrvatske svoju prvu utakmicu na ovogodišnjem Europskom prvenstvu odigrala je na olimpijskom stadionu u Berlinu. Nadajmo se da će na istom stadionu igrati i 29. lipnja. To bi značilo da ćemo u ponedjeljak pobijediti Italiju i kao drugi u skupini u Berlinu igrati u osmini finala. Zanimljivo je da su dva su stadiona na ovoj lokaciji – sadašnji i onaj stari, koji je sagrađen za potrebe neodržanih Olimpijskih igara 1916. godine. Oba stadiona projektirali su članovi iste obitelji, prvi otac Otto March, drugi sin Werner March. Sadašnji Olympiastadion sagrađen je za potrebe Olimpijskih igara 1936. godine.
Vlasnik 1000 rekorda
Igre je svečano otvorio Hitler pred kojim su njemački i austrijski sportaši digli ruke u nacistički pozdrav. Zanimljivo je da su to učinili i Francuzi, dok Amerikanci i Britanci nisu dizali ruke. Slavni njemački zračni brod Hindenburg lebdio je nisko nad stadionom noseći olimpijsku zastavu. Ukupno su na Igrama sudjelovala 3963 sportaša i sportašice. Igre su trajale dva tjedna, a najviše medalja osvojila je Njemačka (33 zlatne, 26 srebrnih i 30 brončanih). Drugi su po uspjehu bili sportaši SAD-a osvojivši 24 zlata, 20 srebra i 12 bronci. Kraljevina Jugoslavija osvojila je samo jednu medalju: srebro Slovenca Leona Štukelja iz gimnastike. Na Igrama je briljirao crnoputi američki atletičar Jesse Owens, koji je osvojio četiri zlatne medalje, podvig koji je ostao nenadmašen 48 godina.
Među brojnim sportašima nastupio je dr. Ivo Buratović. On je bio jedan od onih koji su odbili pozdraviti Hitlera fašističkim pozdravom. Buratović je bio rekorder nad rekorderima. U svojim nastupima službeno je srušio 1000 raznih rekorda, nastupio je na 150 međunarodnih natjecanja. Natjecao se do 40. godine kada je kao državljanin Bolivije na prvenstvu Južne Amerike 1948. godine osvojio naslov u četiri atletske discipline (skok s motkom, 110 m prepone, disk i kugla). U Hrvatskoj mu je dugo godina trener bio Miroslav Dobrin i njih dvojica zajedno su bila na igrama u Berlinu. Kako je Dobrin porijeklom bio Židov, bio mu je zabranjen dolazak na stadion za vrijeme Drugog svjetskog rata pa je treninge gledao i vodio kroz jednu rupu na ogradi. Kada su Nijemci zatvorili njegovu mamu, 77-godišnju Karolinu, potegao je sve moguće veze ne bi li je spasio. Nije mu pomoglo ni to što je bio savezni trener na Igrama u Berlinu, majka mu je završila u Auschwitzu i više se nikad nije vratila.
Ivo Buratović pak dočekao je Drugi svjetski rat kao ugledni sportaš, vlasnik nekoliko stambenih zgrada u Zagrebu i vlasnik dućana s optičkim instrumentima. No, poslije rata komunisti su mu sve oduzeli, uhitili ga i odveli u logor Kanal. Naravno, nikad nije optužen pa su mu po izlasku iz logora ponudili posao kao poslovođa u nekad njegovoj tvrtki Optika. Jednom prigodom iskoristio je poslovni put u Italiju da pobjegne u Južnu Ameriku.
– Moj bijeg s ocem nalikuje na špijunski film. Mama me je poslala vlakom za Rijeku gdje me je pričekao jedan tatin prijatelj i odveo me u Italiju, do oca. Naše odredište bila je Bolivija. Isplovili smo iz Genove i putovali mjesec dana. Na brodu smo imali jedan cilj – svakog dana naučiti jednu španjolsku riječ. Kada smo došli u Boliviju, znali smo oko 300 španjolskih riječi. U Boliviji nas je dočekao tatin bivši trener Dobrin – pričao je jednom prilikom njegov sin, Nikola.
Ivo je u Boliviji nastavio s treninzima, ali je imao i sjajan nos za posao. Tako je ubrzo otvorio prodavaonicu rezervnih dijelova za najpopularnije kamione, a nešto kasnije i servis za popravku i mijenjanje guma. Nakon nekoliko godina boravka u Boliviji, Buratovići se 1950. godine sele u Južnu Afriku. Tamo su otvorili prvo mali kiosk gdje su prodavali hamburgere, a potom elitni restoran Mali Paris. Dr. Ivo Buratović nikad se nije vratio u rodni kraj, u Hrvatsku. Rođen je u mjestu Račišću na Korčuli. Umro je u JAR-u 1971. godine, a pokopan na zagrebačkom Mirogoju 1973. godine.
