Četrdesetak kilometara od Prištine, u neposrednoj blizini Uroševca, još donedavno nalazila se prostrana i zapuštena čistina na kojoj bi malo tko poželio mijenjati probušenu gumu na vozilu, a kamoli doći na piknik. Danas, tri godine nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, na toj čistini udomaćila se jedna od najvećih američkih vojnih baza u Europi, u kojoj se prvi put od osnutka države Hrvatske u sklopu NATO-ovih snaga u misiji KFOR-a na Kosovu nalazi i hrvatski kontingent od 20 vojnika i časnika te naša dva helikoptera Mi-171Sh. Reporter Večernjeg lista prvi je novinar koji je posjetio američku bazu na Kosovu i ondje razgovarao s pripadnicima hrvatskog kontingenta.
Provjeru čekao dva sata
Iako skrivena iza guste žičane ograde i kamera koje pozorno prate svaki pokret, američka vojna baza Bondsteel, koja se proteže na punih 12 četvornih kilometara, a nosi ime heroja Vijetnamskog rata Jamesa Bondsteela, ostavlja dojam vojne nadmoći SAD-a 21. stoljeća. Tamnoputi marinac impozantnog vojničkog stava i stasa koji na ulazu u bazu pregledava moju akreditaciju i dozvolu za ulazak dodatno učvršćuje dojam da je Bondsteel jedno od najsuvremenijih vojnih uporišta. U strogo kontroliranoj atmosferi, u kojoj mi marinac vojnički precizno oduzima sve predmete koji bi na bilo koji način mogli predstavljati prijetnju ovoj utvrdi (dva mobitela, diktafon, kemijsku olovku i sve osobne dokumente, uključujući putovnicu), njegovo lice iznenada poprima dostupniji izraz:
– Dobar dan! Kako ste?! – raspoloženo mi dobacuje američki marinac na solidnom hrvatskom, na što ja zbunjeno pitam: – Pa zar govorite hrvatski?!
On se nasmijao i na savršenom engleskom uzvratio:
– Nažalost, to je sve što znam! Ali vaši su vojnici toliko posebni i časni ljudi i vojnici da ću od njih sigurno naučiti puno više! Oni su jedni od najdiscipliniranijih vojnika u kampu! Ali, molim vas, nemojte mi spominjati ime, da se ne zamjerim drugima... – objasnio je kroza smijeh dok me pratio u prijamni ured u kojem sam, unatoč dozvoli, još dva sata čekao na provjeru. Dovoljno dugo da smirim adrenalin koji se nužno rađa na mjestu poput ovoga. Napokon, nakon provjere imam priliku stisnuti ruku satniku Tihomiru Majeriću, zapovjedniku 7. hrvatskog kontingenta i pilotu prve posade te njegovom kolegi bojniku Zlatku Pleši. Uz dvojicu hrvatskih časnika koji u svojim modernim vojnim odorama nisu djelovali ništa manje impozantno od američkih vojnika, nestrpljivo krećem prema našem kontingentu kako bih upoznao još nekolicinu hrvatskih vojnika. Dok hodamo kroz bazu koja, čini se, nema kraja, mimoilazimo se s mnogim stranim vojnicima, ali i sa skupinom raspoloženih američkih vojnika od kojih jedan pomalo zavidno opipava uniformu satnika Majerića:
– Mogli biste i nama nabaviti nešto takvo! – dobacuje, a satnik Majerić mu uzvraća smijehom. – Amerikanci vas vole. Govore da ste najdiscipliniraniji vojnici u misiji – primjećujem, na što satnik Majerić dodaje:
– Istina, do sada smo dobili mnogo službenih pohvala od zapovjedništva KFOR-a, ali moram priznati da nam pohvale u neformalnim razgovorima koje vodimo s pripadnicima drugih nacija doista puno znače. Na taj način osjećamo da nas zaista cijene po stručnosti ispunjavanja naših zadaća, što nam je velika motivacija za svaki sljedeći zadatak. Mi sve svoje zadaće, naime, provodimo maksimalno stručno i profesionalno, držimo se svih normi sigurnosti, zbog čega nas je i zapovjedništvo NATO-a procijenilo kao visokokvalitetne posade. A što se tiče Amerikanaca, oni su naši domaćini i s njihove smo strane zaista prihvaćeni odlično i na visokoj razini. Osim toga, unutar baze po prirodi branše najviše surađujemo s pilotima i posadama helikoptera, a to su uglavnom pripadnici američke vojske te Slovenci i Švicarci.
"Od igle do lokomotive"
Satnik Majerić sa samo 34 godine najmlađi je zapovjednik kontingenta u bazi, a ovo mu je već druga misija u sklopu KFOR-a na Kosovu. – Temeljna zadaća naših oružanih snaga u misiji KFOR-a na Kosovu jest potpora zračnog prijevoza ljudi i tereta, a ovo je trenutačno prva i jedina misija naših oružanih snaga u kojoj se koristimo s dva helikoptera OS RH – kaže taj Zagrepčanin, oženjeni otac dvoje djece.
Čovjek čije su zadaće u misiji nepresušne jer nabavlja sve, “od igle do lokomotive”, jest bojnik Mladen Pleše, čiji je zadatak nacionalni element potpore, tj. opskrba kontingenta svim logističkim potrebama te briga o potrebama naših vojnika izvan radnog vremena. Bojniku Pleši to je također druga misija u sklopu KFOR-a na Kosovu.
– U nekim izvanrednim problemima najviše se oslanjamo na potporu iz Hrvatske, a neke stvari obavljamo i na lokalnom tržištu koje je jako dobro opskrbljeno, pa tako i svoja vozila servisiramo u ovdašnjim servisima Citroena i Land Rovera. Ukratko, vojnici su nam dobro opremljeni, a helikopteri ispravni – objašnjava Pleše. Istodobno, dok razgovaram s dvojicom hrvatskih časnika i dok se približavamo našem kontingentu, ne mogu ne primijetiti da me baza Bondsteel podsjeća na grad koji je, baš kao u nekom SF-ratnom filmu, niknuo kako bi odolijevao svim kušnjama vanjskog svijeta. Atletska staza duga devet kilometara, otvoreni i zatvoreni sportski tereni, teretane, fast food restorani koji nude sve, od američkih burgera do tajlandske kuhinje, trgovine mješovitom robom, kafići s odličnim espressom i kontejneri za zabavu u kojima se mogu zaigrati biljar i stolni nogomet, ali i zapjevati karaoke – sve to ovu vojnu bazu čini doista iznimnim vojnim objektom.
A nekoliko sletnih pista za helikoptere i vlastiti izvori energije koji preko najsuvremenijih agregata opskrbljuju ovu bazu strujom te voda koja se crpi i pročišćava uređajima koji bi u budućnosti trebali biti instalirani na Mjesecu bez sumnje joj daju i pečat naglašene ozbiljnosti koja bazu svrstava među najsuvremenije vojne gradove današnjice. Biti dio te stvarnosti, shvatio sam, za hrvatske vojnike ne može značiti ništa manje od ponosa i časti. U hrvatskom kontingentu upoznajem još nekolicinu hrvatskih vojnika koji zajedno čine eskadrilu helikoptera Mi-171Sh. To su stožerni narednik Andrija Supina, zrakoplovni tehničar i tehničar letač, natporučnik Marijan Galić, pilot, te satnik Igor Vratić, kopilot. Stožernom naredniku Supini to je također druga misija u sklopu KFOR-a na Kosovu i, kako kaže, iznimno je ponosan na to što je dio jedne male zemlje u sklopu NATO-a.
– Naš radni dan počinje u sedam ujutro i traje do 16 sati, s time da smo svih 24 sata aktivni, pa dani prolaze da ih i ne osjetimo. Slobodno vrijeme provodimo uz sport, internet ili odmor – kaže 38-godišnji Zagrepčanin Andrija Supina.
Prvi put u misiji
Natporučnik Marijan Galić pripadnik je Hrvatskog ratnog zrakoplovstva od 2001., a od 2003. godine pripadnik je naše eskadrile višenamjenskih helikoptera Lučko.
– Iako sam prvi put u misiji, moja je sreća što imam iskusne kolege koji me s lakoćom provode kroz sve procedure – govori Galić, 28-godišnjak iz Makarske. O zadacima i težini letova natporučnik Galić kaže:
– Niti jedan od letova koje odrađujemo ne uzimamo kao lakši ili teži. Naši helikopteri nisu jeftini i stoga dajemo sve od sebe kako bismo svoje zadaće odradili na najprimjereniji način – i prema zadacima i prema imovini RH.
Sa satnikom Igorom Vratićem, kopilotom posade, inače 32-godišnjim Zagrepčaninom, porazgovarali smo o onim manje vojnim, ali ništa manje bitnim stvarima za život unutar baze: – Iako je hrana u restoranu tipična američka, malo zaslađena, navikli smo na nju i doista nemamo nikakvih pritužbi. Gladni nismo, ali dobro bi nam katkad “legla” domaća sarma – nasmijao se satnik Vratić.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
