93 tisuće Hrvata dobile boravišne dozvole i osiguran slobodan rad u Njemačkoj

Nema sumnje da će odlaskom u svijet naši ljudi dosta toga novoga naučiti. Moglo bi to biti korisno i domovini ako bi se u nju jednoga dana vratili. Ali tko danas razmišlja o tome?

Komentar dana za Večernji list piše: Stipe Puđa

Nakon što su Nijemci i službeno obznanili kako od 1. srpnja otvaraju vrata svog tržišta rada za hrvatske radnike, na vidjelo su izišli i najnoviji podaci koji ukazuju na novi egzodus hrvatskih državljana iz Hrvatske i BiH u Njemačku. Dan prije odluke službenog Berlina, kojom se ukidaju dosadašnja ograničenja za hrvatske radnike, njemačka ministrica rada Andrea Nahles objavila je na stranicama svog ministarstva službeni podatak o broju Hrvata koj su se u posljednje dvije godine uselili u Njemačku. Riječ je o nevjerojatnoj brojci od 93.000 hrvatskih građana koji su dobili boravišne dozvole i socijalno su osigurani za slobodan rad u Njemačkoj. Taj podatak nije iznenadio samo Nijemce već i mnoge Hrvate koji nisu vjerovali da se toliko hrvatskih državljana doselilo u Njemačku. S obzirom da je riječ o službenom njemačkom izvoru, koji se temelji na osnovi broja izdanih boravišnih dozvola, u njega ne treba sumnjati. Iako je jasno da je riječ o broju radnika koji su našli posao u Njemačkoj, sam podatak da je toliki broj hrvatskih građana dosad prijavio boravak u Njemačkoj je umnogome zabrinjavajući ili bi trebao biti za državu ili države iz kojih iseljavaju. Ako se toliko ljudi doselilo u posljednje dvije godine, kada su na snazi bile ograničavajuće mjere o zapošljavanju, što će tek biti nakon 1. srpnja?

Dok njemačka savezna vlada pozdravlja dolazak uglavnom kvalificirane hrvatske radne snage u svoju zemlju, službeni Zagreb još šuti. Za razliku od ranije, kada su i hrvatski mediji dovodili u sumnju broj od 50.000 ljudi kojim se baratalo da je napustio Hrvatsku, nitko se sada ne oglašava na gotovo dvostruko veće službene podatke iz Njemačke. Upravo na osnovi tih podataka njemačka je vlada donijela odluku o slobodnom zapošljavanju za hrvatske radnike, za koje tvrdi da su vrijedni i da se lako integriraju u njemačko društvo. To ujedno i pokazuje kako Nijemci više cijene, a i u boljem svjetlu vide, naše radnike nego što se na njih gleda u domovini. A riječ je uglavnom o mladim i obrazovanim ljudima koji su i radno visoko motivirani.

Dok Nijemci ukidaju ograničenja, iz domovine ne stižu nikakve naznake niti se pokreću mjere kojima bi se zaustavilo iseljavanje Hrvata, ne samo iz Slavonije i Dalmacije već i iz BiH. Iako su i ranije stizali podaci o velikom doseljavanju Hrvata na šire područje Rajnsko-majnske regije.

Primjerice, Hrvatska katolička misija u Frankfurtu je tijekom blagoslova kuća nakon Božića zabilježila dolazak više od 2000 Hrvata katolika. U bankarsko središte na Majni pristizali su sa svih strana Hrvatske i BiH. Uglavnom su dolazili iz općina Posušje, Livno, Tomislavgrad, Rama... Iz Mainza je novoosnovana Zajednica Imoćana javno govorila o velikom broju Hrvata s područja Imotske krajine kojima su pomogli u traženju posla i dovođenju čitavih obitelji. Slični primjeri čuli su se i sa sjevera i juga Njemačke.

Dok ljudi iseljavaju, u Hrvatskoj kao da za to nikoga nije briga. Vladajući misle na sebe, a obični ljudi, kojima je dosta patnje i poniženja, traže posao i sele se u svijet. Vjeruju kako će tamo biti lakše. Oni koji već rade u Njemačkoj znaju da je to samo naizgled. Ali i to naizgled je više od onoga što imaju u svojoj domovini u kojoj ne dobivaju plaće niti ostvaruju prava kakva imaju radnici i njihove obitelji u drugim državama Europske unije.

Nema sumnje da će odlaskom u svijet naši ljudi dosta toga novoga naučiti. Moglo bi to biti korisno i domovini ako bi se u nju jednoga dana vratili. Ali tko danas razmišlja o tome? Tek rijetki oni koji vjeruju u uređeniju državu od ove koju danas imamo. Upravo je uređena država, u kojoj će se bolje funkcionirati i poštovati zakone i u kojoj će pravda biti jednaka za sve, ono što danas nedostaje i zbog čega se ljudi iseljavaju sa svojih ognjišta. Daj Bože da do uređenja i boljeg funkcioniranja države što prije dođe kako bi se svi koji su otišli i koji sada odlaze mogli u nju što prije vratiti.