Evanđelist Luka na početku osamnaestog poglavlja svoga Evanđelja donosi prispodobu koju nazivamo "Prispodoba o nepoštenom sucu" (Lk 18,1-8). Tu prispodobu ne donose drugi evanđelisti. Tom prispodobom Isus želi pozvati i potaknuti na ustrajnu molitvu. U prispodobi Isus govori o jednom sucu i starici udovici koji su živjeli u istom gradu. Ne navodi se ime ni suca, ni udovice, a ni grada. Sudac je bio osoran, bez poštovanja i razumijevanja. Nije se bojao Boga, a ni ljude nije poštivao. Udovica je imala problema s nekim osobama. Često je bila na sudu s njima. Inače, udovica je u Bibliji "simbol slabe, nezaštićene, siromašne, neuvažavane i od svih zlostavljane osobe". Međutim, nepravedni sudac rastezao je njezinu obranu. Nije htio donijeti presude. Udovica je dolazila i molila ga da je obrani. Na česte dolaske udovice i njezino uporno moljenje da je već jednom zaštiti promislio je: "Ako se Boga i ne bojim, a do ljudi ne držim, ipak ću, jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i razbija mi glavu" (Lk 18,5). Isus ističe kako se i nepravedni sudac nakon njezinih dolazaka i molitvi promijenio: "Čujte što govori nepravedni sudac! Pa da Bog doista ne obrani one koje je on izabrao, što danju i noću vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? (Lk 18,6-7). Bog ne zateže. Nakon svoga govora Isus upita nazočne: "Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" (Lk 18,8). Temu o molitvi evanđelist Luka nastavlja u sljedećem odlomku koji nosi naslov "Farizej i carinik".
Bibličari kažu da molitva "pretpostavlja vjeru i pouzdanje". Osim što treba biti ustrajna, molitva mora biti i iskrena i razborita.