Omanje čudo, za hrvatski politički diskurs zapravo revolucionarni trenutak, dogodilo se u HRT-ovoj emisiji Otvoreno prošloga utorka, 16. lipnja. Kandidat Mosta Nino Raspudić uzeo je loptu i povukao po desnom boku preko cijelog terena, vidjelo se da je u takvom naletu da je teško zamisliti da bi mogao završiti ikako drukčije nego golom u mreži Ivice Puljka, ali onda se dogodilo nešto neočekivano: kandidat stranke Pametno zaustavio je taj prodor jednom riječju, koja se tako rijetko čuje u hrvatskim političkim raspravama, a tako nam je potrebna, kao društvu.
Rasprava se užarila kad je Puljak govorio o tome kako Hrvatska treba biti otvorena zemlja, a kako je tzv. suverenisti žele učiniti zatvorenom, na što je Raspudić izvukao jedan Puljkov nezgodan citat.
- Puna su vam usta otvorenosti, ali malo ću vas podsjetiti na vaše riječi prije dvije godine... Toliko propagirate ljubav i otvorenost, i furate se da ste neki lijevi centar, a po meni ste jedan lijevi ekstrem. Citiram: 'Riješit ćemo se iz javnosti jednom zauvijek likova poput Bože, Nina, Šole i sličnih likova iz polusvijeta - govori Raspudić i vidi se da je citat imao pripremljen, i da mu je Puljkov istup sjeo kao savršena uvertira za ono čime će poentirati.
Uglavnom, vidi se da bi cijeli jedan politički vijek mogao biti proveden u kopanju po tom Puljkovu citatu, dokazivanju da to što se Pametnim zove nije ništa doli ekstremno lijevo, koje bi se rješavalo slobode govora i koje vrijeđa druge ljude. Cijeli jedan politički vijek mogao bi proći u tom pravedničkom gnjevu zbog jednog citata s neke društvene mreže.
Ali, onda, čudesan trenutak, Puljak spremno uzvraća: "Priznajem da sam tu pretjerao i pogriješio. Jesam! Hoćete li mi oprostiti?"
Mogao se taj razgovor nastaviti u revijalnom tonu. Puljak je mogao, umjesto priznanja svoje krivnje po jednom pitanju, početi tražiti tuđu krivnju po drugom pitanju. Ali pravi prekretnički potencijal ovakvog trenutka upravo je u tome što opraštanje oslobađa.
Izbavljuje nas od svake daljnje, neproduktivne rasprave i kopanja po nečemu što je, zapravo, irelevantno onog trenutka kad čovjek koji je pogriješio kaže da je pogriješio i moli za oprost. Svaka naša zatupljujuća politička rasprava mogla bi prestati i postati barem malo sadržajnija onog trenutka kad se dogodi takvo priznanje greške.
Jer, svi griješimo, političari pogotovo. Samo što svi tako malo priznajemo svoju grešku, političari pogotovo. Kad bi se političari malo više ponašali kao Puljak iz Pametnog, ova bi država išla naprijed brže i bolje. Nije poanta u tome da se politički ili životni vijek provede u osjećaju srdžbe, želje za revanšom i čekanja ideološkog suparnika na nekom voleju. Sve je to gubljenje vremena i energije na nebitno, i propuštanje prilike da političari i cijelo društvo razgovaraju i odlučuju o nečem bitnom.
Priznavanje svoje greške i molba nekome da vam oprosti nisu, naravno, banalne stvari koje se trebaju događati kao na traci. Inflacija te valute na političkoj sceni bila bi možda i gora od potpunog izostanka.
Opraštanje ne znači praviti se da se ništa nije dogodilo, nego baš suprotno: proces opraštanja suočava se s punim teretom pogrešnog postupka, duboko ga sagleda, pročačka, i zatim poništi kroz čin oprosta, koji je u biti čin milosti i ljubavi.
Kad čovjek prati ne samo političke, nego bilo kakve društvene, javne rasprave u Hrvatskoj, lako se zapita jesu li svi toliko oguglali da jednostavno ne registriraju situaciju u kojoj netko iskreno izražava žaljenje i želi ubuduće biti bolji od jedne svoje pogreške. Kad se krajem svibnja pojavila vijest da je nekoliko djece ostalo gladno u OŠ Draganići, ravnateljica škole pokušala je objasniti da se dogodio nesporazum, da žali zbog toga i da se ispričava. Zvučala je kao da se želi pobrinuti da se takvo što nikad ne događa. Je li to bilo dovoljno? Nije, jer nitko u takvoj situaciji i ne čuje ispriku. Kao da cilj nije to da se svi pobrinu da se greške ne ponavljaju, nego je cilj zgražanje samo po sebi. U međuvremenu je, ovih dana, priča demantirana.
Politika je u mnogim zemljama postala iznimno plemenska. I političari i glasači zakopavaju u plemenske rovove. To se događa i u Hrvatskoj. Ali ne mora biti tako. Prekretnica je onaj trenutak kad netko izgovara ispriku i kad netko drugi to čuje.