podužem popisu negativnih popisa koje predvodi Bosna i Hercegovina ovih je dana prirodan još jedan. Prvi smo u redu za bankrot ! Europski statističari su izračunali da su nam u idućih godinu dana veće šanse za bankrot nego ispunjavanje famozne presude „Sejdić i Finci“.
Za razlozima ovakvih predviđanja ne treba puno tragati. Slabašna ekonomija, prevelika administracija, rast vanjske zaduženosti i konstantna politička nestabilnost i nefunkcionalnost, samo su neki od razloga zbog kojih BiH prijeti bankrot prije nego ostatku Europe pa i svijeta. Nije najava državnog stečaja mnogo zabrinula one koji upravljaju BiH. Više su se ovim prognozama zabavili mediji i analitičari, analizirajući što bi mogle biti posljedice bankrota.
Oni koji bi o tome trebali voditi računa, trenutno su zaokupljeni zapravo nastavkom stvaranja pretpostavki za bankrot, odnosno novim zaduživanjem bez pokrića. Doveli su zemlju u situaciju da se ni tekuća likvidnost proračuna na entitetskoj i županijskoj razini ne može održavati bez kreditnih injekcija iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Sad su sretni što su osigurali nove kredite koji će im omogućiti da „upravljaju“ entitetima do izbora. A poslije - tko živ, tko mrtav. O vraćanju dugova i novim zaduženjima da bi država tako nastavila funkcionirati, razmišljat će oni koji dođu nakon 12. listopada. Tada će bankrot biti još izgledniji, jer će dugovi dodatno narasti, a sposobnost njihove otplate bit će manja nego što je danas.
Bankrot države znači zapravo stečaj. Obveze su iznad imovine i vjerovnici potražuju dug. Slika kakvu smo tranzicijskih godina viđali u mnogim kompanijama koje su do devedesetih važile za stupove gospodarstva. Što privatizacijskim malverzacijama, što ratnim razaranjima, gubitkom konkurentnosti i promjenama na globalnom tržištu, one su propadale do te mjere da im je jedini izlaz bio stečaj. Put Bosne i Hercegovine ne razlikuje se mnogo od puta kojim su prošle propale bh. kompanije.
Možda je zato stečaj, odnosno bankrot jedino, a samim tim i najbolje rješenje za BiH. Bankrot bi uz mnogo negativnih, mogao potaknuti i neke pozitivne procese u ovoj zemlji. Prvi bi moglo biti otrježnjenje. Spoznaja da smo dotakli dno i da ovako više ne ide. Ali ne samo u ekonomiji, već i u politici, koja je danas mnogo veći problem bh. društva. Ekonomski gledano, bankrot bi nam dokazao da ne možemo trošiti više nego što imamo, da zbrinjavanje rođaka, prijatelja i stranačkih poslušnika u upravi ima svoje objektivne, financijske granice. Sukladno tomu, da ne možemo više zaduživati buduće generacije kako bismo trošili ono što nismo u stanju zaraditi. Konačno, mnogima bi jedino stečaj države razjasnio da javna poduzeća, a posebno telekomi i elektroprivrede nisu rezervoari iz kojih će moći krpati rupe u nedostatku inozemnih kredita.
Tada se u BiH ne bi s čuđenjem gledalo na ono što ovih dana radi srbijanski premijer Aleksandar Vučić, smjenjujući direktore tamošnjih javnih poduzeća. Vučić ruši „svoje“ direktore i to ne zato što nisu usmjeravali novac prema stranačkim i privatnim računima, već naprotiv, zato što im profitabilnost nije onolika kolika bi trebala biti. Ovakvu lekciju postavljenim direktorima koji su mislili da im je država dala monopolski položaj da bi materijalno zbrinuli sebe i svoje političke šefove, u BiH za sada neće nitko dati. Jer, onima koji bi ih mogli smijeniti ne odgovara da javna poduzeća rade u interesu cijele države i društva. Onda bi bilo manje za njih i njihove „suradnike“.
Stečaj države dobra je prilika i za političko resetiranje. Nama je potreban novi politički početak jednako koliko i ekonomski. Odnose u državi treba postaviti drugačije, pokazati barem malo iskrenosti i spremnosti na kompromis. Upravo rješavanjem temeljnih političkih i društvenih problema, a oni se uglavnom tiču međunacionalnih odnosa i organizacije države jednako po potrebama sva tri naroda, BiH će dobiti priliku postati država. I to država u kojoj će biti više investicija, ekonomske aktivnosti, a manje političke nestabilnosti. Takva država više nikada ne bi bila na vrhu popisa onih kojima prijeti bankrot. Zato nam je danas bankrot potreban k’o budali šamar.