Nije lako u jednu kolumnu sažeti povijest Brotnja, zemljopisnog prostora položenog na jugozapadu naše zemlje, niti ga se može promatrati izvan onoga što se događalo u drugim, većim mjestima koja ga okružuju. Nekada Blagaj, danas Mostar, Široki Brijeg, Čapljina i Ljubuški, kao pritoke, bitno su utjecali na način života prostora koji svoje ime izvlači iz riječi broć - biljke koja je služila za bojenje tkanine i drugih proizvoda od vune.
Prvi pisani spomen imena Brotnjo veže se za 1307. godinu i dubrovačkog trgovca Tomu Držića koji je došao na blagdansko sajmište za Jurjevdan i bio pokraden.
Drugi pisani dokument, onaj od 26. travnja 1329. godine, nalazi se u Arhivu Maloga vijeća Dubrovačke Republike.
Blaž Saraka, dubrovački trgovac, potužio se knezu da ga je, po povratku s broćanskog sajmišta, opljačkao Ostoja Rogat, knez bosanski, i oteo mu robu koju nije uspio prodati: 125 brava, četiri peče goveđih koža, 36 lakata posebnog sukna i 35 lakata platna izrađenog u Veroni, u Italiji.
O ovim vremenima, ljudima i događajima povjesničari, književnici, znanstvenici i političari mogu različito suditi. U tim i takvim prosudbama mogu se pogreške potkrasti. Da bi se one izbjegle, najsigurnije je prošetati se do Dubrovnika. Na Stradunu zastati, počastiti se kavom i rožatom, otići u Arhiv, sve provjeriti i pečatom suhim ovjeriti.
Bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet (950. prije Krista), u svome znamenitom djelu “O upravljanju carstvom - De administrando imperio”, izrijekom navodi kako su Zahumlje naselili Hrvati koji su došli s prostora Visle i Krakowa, političkog, gospodarskog i kulturnog središta današnje Poljske. Kada je palo Bosansko Kraljevstvo (1386.), kada su na prijevaru uhićeni i pogubljeni kralj Stipan Tomašević i vodeća vlastela, za zemlje Zahumlja nastala su teška i neizvjesna vremena. Opasnost je, svom snagom, pokucala na vrata kada su Turci došli na obale rijeke Neretve i osvojili Kotromanić grad - današnji Počitelj.
To je vrijeme u kojemu inovjerci nisu mogli graditi kuće s poveznim malterom, nisu smjeli jahati na osedlanu konju, nisu smjeli igrati i pjevati ako je u blizini neki musliman. Morali su ustati kada musliman prilazi i sjesti kada on dopusti. I tako redom.
Najteže poniženje bilo je odvođenje zdrave i pametne djece u janjičare i prakticiranje prava prve bračne noći - prava jus primae noctis. U trenutku uzvišenog slavlja, mlada djevojka, odgojena na čvrstim moralnim zasadama, prvi tjelesni dodir morala je ostvariti s nepoznatom muškom osobom. Moralo se! Čestite i odvažne djevojke branile su se kako su znale i umjele.
Mila Gojsalić iz Gata - Omiš (oko 1530. godine) pristala je doći u šator napasnog Topan-paše. Zavodeći ga, dala mu je nadu i čekala trenutak da eksplodira podmetnuti barut. U Bosni, na Kedžari, na Vran-planini, Diva Grabovčeva, bježeći od plahovitog Tahir-bega, životom je platila svoj otpor. Jedna i druga ušle su u povijest, u prozu i poeziju. Njihovo viteštvo slave i operna djela. Svake godine oko njihovih spomenika okuplja se mnoštvo svijeta. Tisuće ljudi hodočaste i slave hrabre žene.
Ovom kolumnom prošetat ćemo se Brotnjom, od Neretve, Graca i Blizanaca na istoku, do Služnja, Čerina i Čalića na zapadu.
Na tome putu korisno je zastati u pitomom i skladno urbanom Gracu i počastiti se u obitelji Ante Pehara, veselog stogodišnjaka.
U razgovoru, kao nigdje drugo, možete saznati istinu o strahotama Križnoga puta i Bleiburga, o vremenu Josipa Broza i kako, inače, treba živjeti, raditi i radovati se svakom novom danu. U zanimljivom razgovoru možete čuti ovo i ono, ali sigurno je da će vas domaćin pozvati na rujansku proslavu stotog rođendana i u šali reći - za tu svečanost treba pripremiti novu košulju i novo odijelo, nove cipele i najljepšu kravatu.
Sve mora biti novo!
Jednom se slavi stoti rođendan - reći će vam i otmjeno pružiti ruku na ispraćaju.
Postoje ljudi koji se ne moraju roditi u Beču i završiti diplomatsku akademiju da bi se znali plemićki i diplomatski ponašati. Nije slučajno Ivo Andrić napisao:
- Hercegovina, naročito ona južna i jugoistočna, po pravilu ima poseban sloj ljudi. To je zemlja s puno kamena i malo svega ostalog, ali što se tu rodi - plemenito je, zdravo, radino i razumno.
Antin sin Nika, manirom svog oca rado će vas počastiti i povesti prema nekropoli na čitlučkim Barama, a potom prema rubnoj strani Brotnja, prema Služnju i kući Mate Leske, lirika i pjesnika po rođenju. Na ulazu u dvorište lijepe vikend-kuće, on će vas dočekati raširenih ruku i otvorene duše. Nakon prve čašice broćanskog vina, na tečnom njemačkom jeziku, počastit će vas poezijom Goethea i Rilkea, a potom najboljim stihovima Šimića, Kranjčevića, Šantića ili ovodobnih velikana - Krešimira Šege, Mire Petrovića, Dragana Marijanovića ili nekog drugog pjesnika čijeg se imena sjetite.
Odmah zatim, prije novog gutljaja čarobnog napitka, u dahu će vam reći da je njegov Služanj ili Sant Juraj - bio središte Brotnja, glavno sudište i sajmište. Pred crkvom sv. Juraja, davne 1307. godine, u nazočnosti kneza Konstantina Nelipića, sudska rasprava vodila se pred dubrovačkim knezom i sucima. Čitluk je naziv novijeg datuma. Služanj je uskrsnuo kada je mostarski biskup dr. Ratko Perić blagoslovio novo zdanje crkve sv. Juraja. Povijest bilježi da je to bilo u subotu, 23. travnja 2016. godine.
Konačno, evo nas na putu prema Čerinu i Čalićima. Na nekropoli Bakri u Čitlučkom polju nalaze se nadgrobni spomenici obitelji Komlinović na kojima piše:
“Ovdje leže knez Pavao Komlinović s braćom: Pavkom, Radatom i Vukcem.”
U jednom povijesnom dokumentu (1430.) piše da su Komlinovići iz Brotnja dolazili u Blagaj Sandalju Kosači i tražili odobrenje da pođu u rat i pomognu Dubrovačkoj Republici. Spomenuti stećak i zapis s prijama u Blagaju dva su dokumenta neprocjenjive povijesne vrijednosti. Mostar se ne spominje, pa ne čudi pjesma “Blagaj varoš, a Mostar kasaba”.
U središtu Čerina nalazi se rimski žrvanj za mljevenje maslina. Iz ovih materijalnih i pisanih spomenika vidi se da je prostor od rijeke Neretve, preko Graca, Čitlučkog polja, do Čerina, od pamtivijeka bio gusto naseljen.
Današnje mjesto Čalići dobilo je ime prema starom rodu Čalića koji su tu obitavali od najstarijih vremena. Dr. fra Dominik Mandić (1899. - 1973.) u svome djelu “Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae” (Rim, 1962.) piše da su se Čalići, nakon oslobođenja Imotske krajine (1718.), pred turskim zulumom razbježali na sve strane. Netko je novi dom potražio u Runovićima i Slivnu, netko u Lovreču i Stobreču, a Jure Čalić u Ilićima kod Mostara.
U mjestu Čalići, umoran od svega, živi proslavljeni operni umjetnik maestro Ferdinad Zovko. Nerazumijevanje i nezahvalnost težak su teret za dušu umjetnika. Kada se pogase svjetla pozornice i utihne bljesak publike, u mraku novoga života, kao aveti - jave se problemi.
U dugoj povijesti Brotnjo je dalo nekoliko znamenitih imena iz svijeta znanosti, politike i teologije. Na vrhu ljestvice su don Franjo Miličević (1835. - 1903.) i fra Didak Buntić (1871. - 1922). Do sredine prošloga stoljeća, iz svijeta glazbene umjetnosti, Brotnjo nije dalo ime dostojno enciklopedijskih stranica.
Maestra Ferdinanda Zovku poznajem od najranije mladosti.
On je znao ono što mi nismo znali.
On je mogao ono što nitko od nas nije mogao.
Sjećam se njegova prvog koncerta na Glazbenoj akademiji u Sarajevu. Sjećam se i gostovanja na beogradskoj televiziji u emisiji “Biserka Cveić i njeni dragulji”. Operna umjetnica svjetskog glasa poznata je po mnogočemu, ali i po jednom neobičnom događaju. Poznata je po tome što je, nakon gostovanja u Berlinskoj operi, od odgojene kazališne publike doživjela najdulji pljesak u povijesti. Do danas. Pljesak za njezinu izvedbu trajao je punih 36 minuta. Pola sata i koju minutu više, publika je stajala i pljeskala.
Eto, slavna primadona odabrala je tri dragulja i željela ih predstaviti svekolikoj javnosti bivše države. Jedan od tih dragulja bio je maestro Ferdinand Zovko. Emisija “Biserka Cveić i njeni dragulji” danima se najavljivala. Kući sam.
Prikovan uz televizor, gledam i slušam. Pribojavam se kako će to završiti.
Nakon što je maestro otpjevao zadane arije, sjećam se kao da je jučer bilo, voditelj je ustao i rekao:
“Zovko, ovo je veličanstveno! Morao sam ustati, čestitati i ruku vam pružiti.”
Godine su prolazile. Nakon riječke i osječke kazališne karijere, maestro Zovko odlučio se vratiti u rodni kraj.
U Čerinu, uz pomoć prijatelja iz cijeloga svijeta, uspio je obnoviti osnovnu školu. Uz to, utemeljiti još jednu - glazbenu.
U toj jedinstvenoj školi učenici su se odgajali uz računala i suvremenu informatiku. Učili su dva diplomatska jezika - engleski i njemački. Učenici glazbene škole obrazovali su se u pet odjeljenja - odjeljenju violine, flaute, gitare, violončela i klavira. Za kratko vrijeme, glazbena škola se afirmirala. U pomoć plemenitim nakanama pritekle su Ferdinandove učiteljice - profesorice Milka Padovan iz Dubrovnika i Lina Loose iz Mostara. Obje u devetom desetljeću života. Unatoč svemu!
U čerinskoj glazbenoj školi razbuktao se glazbeni odgojni život Hercegovine i susjedne Dalmacije. Iz maestrova inkubatora stasali su daroviti glazbenici.
Netko je došao do katedre sveučilišnog profesora, netko do statusa filharmonijskog glazbenika, a pijanistica Željka Mandarić na putu je prema nebeskim visinama na kojima stanuju genijalci i besmrtnici.
Umjesto da traga za glazbenim draguljima i odgaja ih, maestro je nestao na marginama društvenih zbivanja.
Kao da ne postoji kao živo biće!
Kao da ništa dobrog uradio nije!•