Svakoga radnog dana, nekako u isto vrijeme, u moj ured uđe mlađa muška osoba s torbom obješenom o vrat i naslonjenom na prednju stranu tijela. Uredno pozdravi i preda dnevnu poštu - svjetloplave i crvene kuverte u kojima su pozivi i odluke Suda, Tužiteljstva i državnih tijela.
S vremena na vrijeme donese bijelu kuvertu nešto većeg formata u čijem zaglavlju kurzivnim slovima piše: “Založba kralja Tomislava Čapljina”.
To je nepogrešiva naznaka da će se u dogledno vrijeme upriličiti kulturni događaj koji zove zaljubljenike umjetnosti, sve živo što obitava u trokutu od Mostara do Splita i Dubrovnika. Naravno, i svakog drugog putnika i namjernika koji ima saznanje o onom što će se dogoditi u Galeriji Zaklade kralja Tomislava.
Tako sam koncem prošlog mjeseca dobio obavijest da će se u Galeriji Zaklade održati izložba Marije Ujević-Galetović, slavne kiparice, slikarice i redovite akademkinje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dok promatram lijepo stiliziranu pozivnicu, nahrupiše mi sjećanja na imotsku lozu Ujevića, na velike pjesnike, znanstvenike i umjetnike.
Ako u bilo kojem intelektualnom ili manje obrazovanom društvu izgovorite riječ “Ujević”, vjerojatno će svakom poteći misao na Augustina Tina Ujevića (1891. - 1955. godine). Po običaju župe Poljice, pod čiju je jurisdikciju potpadao Imotski, bio je običaj da se muškoj djeci daju dva imena. Tako je puno ime slavnog pjesnika Augustin Josip Ujević - Tin.
Prije četrdesetak godina, kao član i utemeljitelj mostarske Prve književne komune, došao sam do knjige “Veliki Tin”. U toj knjizi Milan Žeželj je na više od tri stotine stranica opisao osebujan život pjesnika Tina Ujevića.
Knjigu sam na čitanje dao potomcima dr. Nike Andrijaševića, odvjetnika i književnika, koji je o Tinu vodio brigu i pomagao mu u vrijeme njegove sarajevske životne epizode. Unuci dr. Andrijaševića tragično su okončali svoje živote i toj knjizi zagubio se trag. Pokušao sam je pronaći po zagrebačkim i drugim antikvarnicama.
Bez uspjeha.
Dr. Niko Andrijašević rođen je u Gradcu. Odvjetnički ured imao je u Ulici biskupa Josipa Jurja Strossmayera, u neposrednoj blizini sarajevske katedrale. Zastupao je velike austrougarske kompanije, bio je imućan čovjek i sklon pisanoj riječi. Pisao je o životu i običajima ljudi u dolini Neretve. Između dvojice Dalmatinaca, koje je po rođenju dijelilo samo jedno brdo, rodilo se veliko prijateljstvo.
U hotelu Europa znao se stol i stolice za koje su, nakon radnog vremena odvjetničkoga ureda, sjedali Niko i Tin te uz ritualno piće igrali preferans.
Knjiga Milana Žeželja prepuna je anegdota o Tinovu zagrebačkom, pariškom, beogradskom, sarajevskom, mostarskom i splitskom životnom razdoblju.
U hotelu Europa sjede i piju pa Tin dr. Niki kaže:
- Život je pun iznenađenja i razočaranja. Moje najveće razočaranje dogodilo se u II. razredu pučke škole u Vrgorcu kada sam doznao da na ovom svijetu ima i jedno brdo više od našeg Biokova. Kako nešto može biti više kada se vrhovi sv. Jure dodiruju sa samim nebom? - objašnjavao je svoje čuđenje Tin.
Lazar Drljača, neponovljivi bosanskohercegovački umjetnik, priča:
- Došao sam u Pariz. Nemam poznanika, ne znam što ću sa samim sobom. Rekoše mi da na Montmartreu ima kavana u kojoj se, navečer, okupljaju najpoznatiji slikari, pjesnici i umjetnici. Tako se i ja nađoh u toj kavani.
Vidim tamo, za jednim stolom, sjedi veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević. Vidim i divim se kako svatko tko uđe skida šešir i pozdravlja ga s najdubljim naklonom. Što je ovo? - pitao sam se.
Prišao sam Tinu, uljudno ga pozdravio i predstavio se. Mojoj sreći nije bilo kraja kada smo postali cimeri u maloj podstanarskoj sobi na Montmartreu. Moje razočaranje bilo je neopisivo što se u šest mjeseci, ni jedne večeri, nismo uspjeli naći u našoj sobi. To su bile zlatne godine Tinova boemskoga života - priča Lazar Drljača.
U mladosti Tin je bio gorljiv pripadnik Hrvatske stranke prava ili, bolje i preciznije rečeno, veliki protivnik Habsburške Monarhije. Kao intelektualac najviših dometa, poliglot koji je govorio sve diplomatske jezike, smatrao je da Beč i Pešta lukavo i perfidno guše slobodu hrvatskog naroda i nemilosrdno iskorištavaju prirodna bogatstva Hrvatske. Zbog svojih radikalnih pravaških postupaka, bio je prognan iz Zagreba. Nekoliko godina živio je u Parizu.
- Moja domovina mala je i nejaka, treba tražiti spas u zajednici slavenskih naroda. Treba se udružiti i zajedničkim snagama ishoditi slobodu - govorio je, propovijedao i pjevao. Njegova razmišljanja bila su slična nastojanjima političara Frana Supila, člana Jugoslavenskog narodnog odbora.
Tin i Frano, dva značajna čovjeka, razočarala su se u ideju jugoslavenstva. Frano Supilo (1870. - 1917.) svoj život skončao je samoubojstvom u Londonu. Tin je napustio ideju i Beograd te pjesmom u prozi poručio:
- Mi smo imali da budemo jedna vojska.
Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena.
Vi ste tražili vlast, a ja samo ljepotu.
Umro je veliki Tin. Svaki veći grad u susjednoj Republici Hrvatskoj ima njegovu ulicu, a Krivodol, Vrgorac, Split i Zagreb - kipove i poprsja. Zanimljivo je da Mostar, kao hercegovačko kulturno središte, nema ulicu koja bi nosila ime tog velikog pjesnika.
Deset godina po rođenju pjesnika Tina rodio se još jedan veliki Ujević. Rodio se dr. Mate (1901. - 1955.), pisac, encikopedist, humanist i pravednik među narodima u muzeju Yad Vashem u Izraelu.
Dr. Mate Ujević, pod pseudonimom Josip Sučević, pisao je protiv Mussolinija i dolazeće aveti fašizma. Za vrijeme rata Gestapo ga je uhitio i do kraja rata držao interniranim. Unatoč svemu, doktor je podizao sedmero djece i sustavno radio na Hrvatskoj enciklopediji. Marljivo i odgovorno kao što, u naše teško i tmurno vrijeme, samozatajno, u mostarskom Leksikografskom zavodu, radi kolega Ivan Anđelić, naš Mate Ujević.
Pod ravnateljem dr. Matom Ujevićem od 1931. do konca 1945. godine svjetlo dana ugledalo je pet svezaka Hrvatske enciklopedije. Dalje se nije moglo. Nije se ni smjelo. Pomorska enciklopedija, čiji je tvorac Mate Ujević, ocijenjena je, a i danas o njoj takvo mišljenje postoji, kao najbolja enciklopedija u cijelom svijetu.
Po okončanju II. svjetskog rata dr. Matu Ujevića zaštitio je Miroslav Krleža. Pozvao ga je i imenovao za svoga prvog i najvažnijega suradnika u Leksikografskom zavodu. Tako je doktor preživio vihor II. svjetskog rata i tmurne godine poraća.
Nastavio je raditi na novim književnim izdanjima i podizanju sedmero djece, među kojima je odrastala i djevojčica sklona crtanju.
Eto, ta djevojčica, danas slavna umjetnica, u 85. godini života, svojim dolaskom počastila je Založbu kralja Tomislava, Čapljinu, Hercegovinu, našu zemlju i Republiku Hrvatsku, od Splita do Dubrovnika.
Znala je slavna umjetnica i akademkinja da u Galeriji nema propusta, da njezini čelni ljudi (Pero Marković, Stjepan Šutalo, Perica Jurković i “izdaleka” nevidljivom rukom - don Vjeko Jarak), pripremaju izložbe dostojne svake velike europske prijestolnice.
Nije ni čudo ako znamo da kataloge stilizira, predgovore piše i na otvorenjima uvijek nadahnuto i briljantno govori gospođa Biserka Rauter Plančić, umjetnička duša zagrebačke Moderne galerije. Zato, ako čujete ili na drugi način saznate da Galerija kralja Tomislava priređuje likovnu izložbu, bez razmišljanja pođite u Čapljinu.
Inače, svakim dolaskom u Čapljinu, u pitomu i urbanu sredinu, u galeriju na otvorenom, ugodno je doći, zastati, prošetati se i uživati. Moj dugogodišnji kolega i prijatelj Jusa Alilagić odradio je svoje sarajevske godine i vratio se u mistične Struge. Nije ni čudo!
Grad na četiri rijeke - Neretvi, Bregavi, Trebižatu i Krupi, zagrljen Ošanićima, Počiteljem, Mogorjelom, Hutovim blatom i mogućom, mitskom Trojom, stoljećima prije i poslije Krista, priča je o neodoljivoj mediteranskoj ljepoti