Subota 25. srpnja: Škoro - tako nov, a tako brzo propada
Ah, čijem si se zahvalila,/ tašta ljudska oholasti?/ Sve što više stereš krila,/ sve ćeš paka niže pasti... Oholog Miroslava Škore nema ni na Pantovčaku, gdje se već vidio i pravio raspored poslova, nema ga ni u Banskim dvorima, gdje je već imenovao ministre, nema ga ni među tri prve stranke u prvom istraživanju poslije izbora – pao je na peto mjesto sa 6,9 potpore birača. U hrvatskoj politici od samostalnosti zacijelo nema takvog nesklada između ambicija i postignuća, takvog debakla samoljubive veličine koja je mislila da će s lakoćom s kojom pjevuši pjesmice i osvaja publiku osvojiti i birače. Ništa manje ambicije nije imao ni Davor Bernardić, u SDP-u su bili uvjereni da pobjeđuju pa su se u tom uvjerenju sporili – je li ili nije Bernardić najprikladniji za Banske dvore, no i oni poslije izborne katastrofe padoše, na 18,4 potpore. S 8,7 posto stranka Možemo! mogla bi ih s vremenom istisnuti s drugog mjesta dok će se u miljeu desno od HDZ-a morati naći netko tko bi umjesto sve slabijeg Škore mogao pomrsiti račune HDZ-u. Ali to je teško očekivati, pa će uz stabilni HDZ na desnici političku budućnost Hrvatske određivati bitka za birače na ljevici između starih i novih titoista.
Nedjelja 26. srpnja: Ljevica nije naviknuta na jaku konkurenciju
Kad je bio kolumnist, reakcija na tekstove Nine Raspudića gotovo nije bilo. Otkad je u politici, svaka njegova izjava odjekuje, a kako u tim izjavama djeluje na “neobičan način”, kao autoritativni konzervativni drznik, vrijeđaju ga, blate, kleveću. Uz to što ljevičari nisu naviknuti na jaku konkurenciju, iritira ih što je riječ o dominantnoj osobi, intelektualcu sa snažnom argumentacijom i snažnom uvjerljivošću. Čitam naslov – “Twitter gori zbog ove Raspudićeve izjave: Ajmo se mi najprije složiti da je pobačaj u 99,9 posto slučajeva neopravdan”. Ta istina ljevicu teško pogađa, jer to znači da se tisuće djece ubija bez razloga i da je riječ o velikom društvenom zlu. No Raspudić tvrdi da u rarspravama o pobačaju nikad nije uporabio riječ “zabrana”. Za zabranu nije ni Plenković, pa je ostavljen slobodan prostor za javnu raspravu, no ljevičari uopće ne daju nikakvu šansu bilo kakvom sporenju o pobačaju, ne daju bilo kakvu nadu da bi se nekim načinom žene odvratilo od abortusa, ne daju bilo kakvu šansu djeci koju se ubija. Takvi su i u drugim temama, pa Raspudića očekuju mnogi novi sukobi s takvom zadrtošću koja vuče podrijetlo iz jugototalitarizma u kojem nije bilo diskusije.
Ponedjeljak 27. srpnja: I svaki bi novi rat Srbija izgubila
Srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću sve propada. Propala mu je razmjena teritorija s Kosovom, propao mu je zahtjev da Kosovo obustavi lobiranje za nova članstva u svjetskim organizacijama kao uvjet za nastavak pregovora s Prištinom, na Dodikovu ideju da se u zamjenu za priznanje Kosova prizna Republika Srpska i priključi Srbiji nitko se nije ni osvrnuo. Još mu nije propala nakana da naoružava Srbiju te da nabavi bombardere od Trumpa, a ako ih Amerika ne bi dala, može i od Rusije. Kad će i hoće li ikad Srbija izići iz ratnog stanja i kao svaka normalna zemlja živjeti u miru ili je to stanje trajna sudbina nacije? Vučić sigurno zna da u svijetu nema države tako nesposobne kao Srbija da dobije bilo koji rat koji bi izazvala i da je na svakoj strani čeka protivnik koji unaprijed ima zajamčenu pobjedu. No naoružavanje Srbije hrana je za narod u kojem se neprekidno razbuđuju apetiti koji su ga već mnogo koštali. Uz to se sramote, jedna nacija, Albanci, koje su Srbi uvijek ponižavali, u odnosima i pregovorima sa Srbijom drži se superiorno i stječe sve veći ugled u svijetu dok ga Srbija gubi. Beogradu se povijest osvećuje, i nema bombardera koji bi tu osvetu mogli spriječiti.
Utorak 28. srpnja: Nepojmljivo – krvološtvo se brani antifašizmom
“Poklati 475 (tada se vjerovalo da je toliko žrtava) žena, djece, muškaraca bez ijednog suda i pobacati ih u tu jamu?! Neki su bili mrtvi, neki su bili poluživi, a čak je bilo i živih koji su bačeni na dno te 30-ak metara duboke jame”, sjeća se Mladen Kuka koji je 1989. otkrio jamu Jazovku s ostacima partizanskih žrtava ubijenih na najokrutnije načine. Kuka piše: “Čitavo vrijeme postavljam si pitanje u ime koje to ideologije ili uvjerenja čovjek može raditi takva zvjerstva.” Kao što je teško shvatiti takvo ludilo, nepojmljivo je da i danas ljevičari to divljaštvo pravdaju antifašizmom, a i vladajućoj politici cijelo vrijeme samostalne Hrvatske kao i medijima nije u bitnim uspomenama. Zato što pokazuju bit partizanštine i komunizma, za koje su hrvatske žrtve normalne. Na drugi način tako je bilo i u komunističkoj Jugoslaviji koja se temeljila na pokoljima Hrvata. I Plenkovićevo skretanje ulijevo zatvaranje je očiju pred zvjerstvima koja su za narod uvijek bolnija nego za vlast. U takvom stanju “brigu” o tim pokoljima preuzimaju manje političke skupine, koje se onda proglašavaju ekstremnom desnicom, pa se tako umanjuju ili niječu ljevici nepoćudne povijesne činjenice.
Srijeda 29. srpnja: Stierovo pametovanje o ‘svetoj’ ćirilici
Kad je 1975. godine Kundera iz Češke došao živjeti u Pariz, mediji su ga dočekali kao disidenta s Istoka. To ga je rasrdilo pa je Francuze podučio da on nije nikakav disident s Istoka, jer Istok je ćirilica, pravoslavlje, tradicija izvan velikih zapadnih stilskih epoha, a on dolazi iz katoličanstva, latinice, renesanse, protureformacije, Srednje Europe... Sada nam Davor Ivo Stier otkriva što i svako dijete zna i mudruje: “Ćirilica kao pismo samo po sebi nije dobra ni loša. Dapače, ona nosi ime jednog sveca, protiv čega ne možete biti protiv nje kao demokršćanin. Drugo je što ona ima zloupotreba”. Svakako i njega treba podučiti da je ćirilica Istok, pravoslavlje, tradicija bitno drukčija od hrvatske, da su latinica i ćirilica dva odvojena svijeta, te da u Hrvatskoj danas ama baš ništa ne znači što je to “pismo jednog sveca”, niti je za odnos prema njoj kriterij demokršćanstvo. Isto tako nije kriterij ni za odnos prema ćiriličnim pločama u Vukovaru, koje spadaju u političku trgovinu i nagodbe. A politika čije su djelo i sama je neodlučna – moraju se postaviti prema zakonu, ali Vukovar je zbog uspomena na rat i izostanak suđenja ratnim zločincima vrlo osjetljiva sredina. Bi, ne bi.
Četvrtak 30. srpnja: Demaskiranje maskiranih u Saboru
Ne želim biti kakva nisam, ne želim biti pod maskom, ne želim biti kao svi koji se iza maske kriju stapajući se s gomilom. Bog me je, kao i sve vas, stvorio iznimnim bićem i želim da se ta iznimnost vidi, da je vidi i Stvoritelj čije je djelo... Sve to i još toga odbijajući u Saboru nositi masku poručuje zastupnica Karolina Vidović Krišto. Zacijelo je zaslužila pozornost i simpatije velikog dijela javnosti kojemu je maska neka vrsta terora, državnog nasilja nad građanima. Iako se ne može poreći uloga Stožera, iza kojega je vlast, u sprečavanju korone i njezinih posljedica, ipak ga se poprilično doživljava kao represivno tijelo nalik policiji. Karolina Vidović Krišto pobuna je protiv te represije. Kad je, na primjer, u Saboru u sukobu sa Željkom Reinerom, teško je ne stati uz njezinu neposlušnost nasuprot akademiku izrazito poslušnom Plenkoviću. Upravo su ministrant Reiner i neposlušnica dvije suprotnosti koje opravdavaju postupak Škorine zastupnice. Ona je simboličan otpor “reinerizmu” u Jandrokovićevu Saboru i može biti inspirativna za druge zastupnike kad i nije riječ o maskama nego o demaskiranju vladajuće politike kojoj je parlament dizanje ruku kao maskiranje stvarnosti.
Petak 31. srpnja: Čemu Srbe nagovarati da dođu u Knin?
Potpredsjednik Vlade, član Pupovčeva SDSS-a Boris Milošević, u povodu nagađanja hoće li ili neće doći na proslavu Oluje u Knin, na pitanje kako gleda na Oluju kaže: “To je dvostrana slika na koju moram gledati tako… Ne mogu prijeći i zaboraviti nevine civilne žrtve i zapaljene kuće, egzodus stanovništva… To čini dio mog identiteta. Ako je moj dolazak gesta, imam želudac za svaku vrstu geste za koju smatram da bi poboljšala status moje zajednice”. Ako i dođe u Knin, ostat će zapamćen po tome što je došao jer za to “ima želudac”. To jest, učinio bi ono što mu se ne čini – došao bi preko volje ne bi li se “poboljšao status njegove zajednice”. Ne znam je li kome u vlasti, i bivšoj i sadašnjoj, palo na pamet da ne nagovara, moli i kumi Srbe da dođu u Knin, jer im tamo nije mjesto. Napokon, treba i njih razumjeti, ono što je nama veličanstvena pobjeda, njima je poraz i stradanje, za koje je najviše kriv Beograd. Pa ipak, Miloševićev stav unekoliko je novost i mogao bi evoluirati u prihvaćanje Oluje kao oslobođenja Hrvatske pa prema tome i u prihvaćanje osjećaja s kojima je Hrvati slave. Odatle bi do spoznaje da je oslobođena i njihova zemlja bio samo jedan korak, koji i ne moraju učiniti.•