Vidimo i čujemo kamo mnogi žele biti bogovi, a ne ljudi. To nije problem samo u ovom modernom vremenu. Pogledajmo kako je na taj problem reagirao prorok u 6. st. prije Krista,
Svećenik Ezekiel (hebr. jehezqe’l: Bog je jak ili Bog jača), sin Buzijin, pozvan je u proročku službu u petoj godini babilonskog sužanjstva, dok je bio na rijeci Kebaru, 593. g. pr. Krista. On je jedan od četvorice velikih starozavjetnih proroka.
Bog šalje Ezekiela k sinovima Izraelskim, koje naziva „narod odmetnički“. Bog zna da su „tvrdokorna pogleda i okorjela srca“. Zato hrabri Ezekiela: „A ti sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se riječi njihovih“. (Ez 2,6) Da bi predočio proroku s kakvim će ljudima raditi, uspoređuje ih s „trnjem i škorpijama“. Da ne bi odustao od svog poslanja, po drugi put hrabri svoga izabranika: “Ne plaši se riječi njihovih i ne boj se nimalo njihova pogleda“. (Ez 2,6)
Bog misli, kako bi proroka Ezekiela bili spremni više poslušati drugi narodi nego izraelski, jer je to narod „tvrde glave i okorjela srca“. Međutim, Bog ne odustaje slati proroka, po treći put ga hrabri: “I ne boj ih se i ne plaši, jer oni su rod odmetnički“. (Ez 3,9). Ezekielova misija je biti čuvar doma Izraela koji je u progonstvu. Ezekiel postaje odgovoran za sinove Izraelove. Svoju misiju izvršavat će tako što će slušati Božje poruke i onda ih kao opomenu prenositi sinovima Izraelovim. Prorok je podizao klonuli duh narodu u ropstvu i budio nadu u svagdašnji život, te posebno u povratak. Bogu je stalo da Izraelci prihvate i žive njegove riječi i vrate se u svoju domovinu. Međutim, traži prije svega da nestane „grozota i gadosti“, tj. idolatrijskog kulta. Želi, umjesto „kamenog srca“ da imaju “srce od mesa“ i hode po Božjim odredbama. (Ez 11, 15-22) Temeljna Ezekielina poruka jest: Bog s nama. Zato prihvatimo njegovu blizinu, te surađujemo s njime tako što ćemo iskreno živjeti po njegovim uputama, ma gdje nalazili.
Posebno su knezovi odbacivali Boga i često sebe smatrali božanstvom. Jedanput se Ezekel posebno obratio tirskom knezu koji je sam sebe izjednačio s Bogom i govorio sebi: „Ja sam bog“. Uzoholio se zbog bogatstva kojeg je stekao, a sebe je smatrao najmudrijim čovjekom. Ezekiel ga opominje: “Čovjek si, a ne Bog!“ Te mu najavljuje da će ubrzo upasti u ruke neprijatelja i biti pogubljen. Ezekiel ga pita hoće li i tada sebi govoriti: “Ja sam bog“? Dobro je da i mi sebi često posvijestimo prorokove riječi: “Čovjek si, a ne Bog“. Zacijelo bi bilo manje oholosti, sebičnosti i “kamenih srca“, a više razumijevanja, solidarnosti, poštenja, praštanja, ljubavi…