Ima nešto neobično u ovoj godini, osobito u ljetnom vremenu, ali neću vam to ostaviti da pogodite. Jednostavno, radi se o tome da nigdje nije bilo u ovom ljetnom vremenu požara pa su vatrogasci mogli malo odahnuti. Čini mi se da će pravilo biti da sve bude neobično umjesto obično. Tako razmišljajući o svemu pred stan je stigao moj prijatelj s kojim ću putovati u Jajce na proslavu 19. obljetnice oslobađanja Jajca. Uobičajeno je da se spremam prije i dočekam kako smo se dogovorili, ali ovaj put dogodilo se ono neobično pa je moj prijatelj stigao prije mene i čekao me u autu. Požurio sam da me ne čeka, a zbog toga sam zaboravio ponijeti četkicu i pastu za zube. To mi se ne događa inače, ali kao što sam ranije rekao, čini mi se da je pravilo događanja da bude uobičajeno neobično. Na putu za Jajce moj prijatelj i ja smo razgovarali o mnogim stvarima. Za čudo, postavio mi je osnovno i teško filozofsko pitanje o postanku tvari. Nikad me nešto tako nije pitao. Ja sam naravno odgovorio da je to za mene od djetinjstva zabranjeno pitanje jer sam neko slično pitanje postavio svojoj baki i dobio pljusku. I ja sam, prema bakinom običaju, trebao njemu opaliti pljusku, ali sam se bojao da ćemo tada završiti u jarku jer je on vozio. Količina bajta koji ima moj jadni mozak nije u stanju rješavati mnogo jednostavnih pitanja, a kamoli one o postanku. I dalje se vozimo i stižemo u Jablanicu. Tu nam je prijatelj kupio sirnicu koju smo na putu pored mosta preko puta jezera pojeli. U onom trenutku u Jablanicu na trenutak sam razmislio o davnim vremenima, koliko naroda je prešlo preko srušenog mosta na rijeci Neretvi da spasi goli život pred njemačkom vojnom mašinerijom.
Tu su oni stvarali povijest, ali sada je sve mirno kao da je tsunami sve pomeo i nakon što se povukao ostavio pustoš. Gledam brdo i zamišljam da je to sigurno bila jesen ili zima, a siromašnog naroda ima svugdje, većina bolesnih, nejakih, žene i djeca. Mora da je to bilo strašno. Onda sam se trznuo jer kao u transu bio sam neko vrijeme potpuno odsutan, vratio sam se u sadašnje vrijeme sa sirnicom u ruci koju nisam svu pojeo, nazad sjedam u auto kada me je nešto uhvatilo za nogu pa sam skočio misleći da se radi o nekoj životinji, ali ono je samo srećom bio trn. Nije puno prošlo od nastavka putovanja, počela je padati kiša, a ja nisam ponio sa sobom kišobran. Moj prijatelj je imao svoj kišobran pa ako bude trebalo nećemo jako pokisnuti. Desno i lijevo vide se brda koja kao dolazeći div čuvaju doline preko kojih teče rijeka koja je već dostigla visoku razinu u akumulacijskom jezeru. Tko ima odgovor na pitanje postanka svih kojima smo okruženi, životinja ili biljaka. Povremeno razmišljajući o čudesima prirode koje mi, nažalost, uzimamo zdravo za gotovo smo nastavili put za Jajce. Ostavili smo rijeku Ramu i njeno jezero i preko Makljena stigli do Uskoplja. Dalje na putu s desne strane sam prvi put vidio da rijeka Vrbas samo što se ne prelije preko svoje doline. To opažanje je bilo razlog razgovora o onome što se dogodilo i događa kod nas, osobito u ovoj godini. POPLAVA. Mi se nismo još oporavili od one strašne prirodne katastrofe. Čini mi se da je sadašnje vrijeme bilo ono biblijsko vrijeme, sve bi drukčije protumačili, da je Božje prokletstvo zbog naših neposlušnosti. Nažalost, meni se čini da ne činimo dovoljno da im olakšamo život.
Tu smo, ipak, odlučili u trgovini nabaviti četkicu i pastu za zube. Kiša je tada prestala pa sam samo pregledao koliko su cijene kišobrana. Otkako imamo jeftinije uvozne cijene kineskih kišobrana, više nije velik problem ako pada kiša. Međutim, ovdje u trgovini sam vidio da talijanski kišobran košta 16 km. Skupo je osobito kada se uzme u obzir da ja često gubim svoj kišobran. I dan danas se sjetim svog skupocjenog kišobrana koji se sklapa, a koji sam kao student kupio u Njemačkoj. Jednom za vrijeme predavanja sam ostavio moj najdraži i skupi kišobran ispod klupe. Nakon predavanja sam ga zaboravio i izišao, a onda pred vratima se sjetio i vratio se da ga uzmem. Međutim, moj najdraži i skupocjeni njemački kišobran dobio je krila i odletio u nepoznatom pravcu zauvijek. I dan danas mi je žao skupocjenog i najdražeg njemačkog kišobrana. Odlučio sam ipak da neću kupiti talijanski kišobran od 16 km da bi ga za dan izgubio, onda sam vidio drugi kišobran koji se sklapa, a nakon provjere da je ispravan njega sam kupio za 7 km. Zadovoljni, nastavili smo put u Jajce. Putovanje od Bugojna, preko Donjeg Vakufa do Jajca uz rijeku Vrbas je bilo uobičajeno. Ono bujno zelenilo što krasi brda oko doline Vrbas je kao da gledam neku lijepu sliku. Što je bilo u Jajcu, morat ću vam napisati idući put. Sada idem na proslavu.