Umorni od posla, različitih tegoba i obveza u vrijeme uskrsnih blagdana, ljudi razmišljaju o tome gdje će provesti godišnji odmor i gdje će se pripremiti za ono što predstoji u vremenu do Nove godine.
Baš u to vrijeme turističke zajednice organiziraju sajmove, nude što najbolje mogu i imaju i sa svih strana zasipaju ponudama za domaće i inozemne destinacije. Jedni zovu na Bledsko i Ohridsko jezero, na raskošna Plitvička jezera i planinska gorja, a oni drugi na čarobne hrvatske otoke i sve strane svijeta: Kubu, Bahame, Sejšele, Santorini, Dubai.
U posljednje vrijeme sve popularniji postaje seoski etnoturizam. To je novost posljednjeg desetljeća. Na sjeveru Republike Hrvatske, uzduž i poprijeko pitome Istre, po malim i većim mjestima koja su udaljena od gradskih središta i vreve Opatije, Rovinja, Umaga i Portoroža nude se potpuno komforni uvjeti. Statistika svjedoči da imućnija turistička klijentela preferira ovaj način godišnjih odmora.
Ovaj istarski turistički trend spustio se do zaleđa Splitske, Makarske i Dubrovačke rivijere. Pod obroncima Mosora, Biokova i Ivanjice, po kršovitim krajolicima iznad lijepih Kaštela, Brela, Tučepa i Slanog, po selima Dalmatinske zagore i Humske zemlje za odmor se nude raskošne kamene kuće s bazenima i ugodom vinograda, voćnjaka i livada.
Po imotskim selima Zadvarju, Slivnu i Kamen Mostu, po Ivanjici i iznad Mokošice, koji se u svemu naslanjaju na splitske, makarske i dubrovačke plaže, u središtu sezone teško je naći slobodnu sobu i apartman za odmor.
Danas se kuće za odmor s velikim bazenima mogu naći u turističkoj ponudi Ljubuškog, Čitluka i Čapljine. O Međugorju ne treba pričati, tamo se nastanio cijeli svijet. Po međugorskim sportskim centrima i etnoselima mogu se sresti suvremeno opremljeni bazeni sa sadržajima u kojima čovjek može naći sve što mu je potrebno za dnevni odmor.
U ovo se može uvjeriti svatko tko je samo jedan dan proveo u međugorskom sportskom centru Circle International ili pak u Herceg etno selu.
Zanimljivo je da u Međugorju, u kraju u kojemu nema rijeke ni čestitog potoka, ima obilje vode. Hercegovac je odlučio bušiti, spustiti se do razine rijeke Neretve, zemlju pokoriti i vodu natjerati da izbije tamo gdje je nikada nije bilo. U svojoj nakani Hercegovac je stamen kao stijena na kojoj je rođen i odgojen.
U poludržavnoj tvorevini i međunarodnom protektoratu zapadna Hercegovina zablistala je punim sjajem, otvorila je nove stranice i pokazala pravo lice. Nije to više zatvorena kutija koju su povijesne prilike zatirale, ponižavale i sotonizirale i nisu joj dale da otvori oči i razmaše sposobnost svojih ljudi. Nigdje na svijetu nema tako radinog naroda.
Kako?
Jedna, druga i treća gastarbajeterska generacija odgojena je po zapadnim europskim mjerilima. Ljudi su naučili svjetske jezike, posjećuju sajmove i prate što se u tehnološkom svijetu događa. Ništa im nije strano!
Tko to nije vidio, preporučujem mu da ode do Širokog Brijega i posjeti poduzeća Feal i Mepas, do Gruda i tamošnjeg Grafotiska i Violete, do dvadesetak međugorskih luksuznih hotela. Kada to čovjek doživi, mora se upitati je li u bogatoj talijanskoj Lombardiji ili još bogatijoj njemačkoj Westfaliji.
I konačno, morao bi se upitati što bi ovaj čovjek mogao uraditi da iza njega stoji iole ozbiljan državni okvir i da mu u tenkovskoj reviziji nije uništena uspješna Hercegovačka banka. Ugasili su mu motor gospodarskog razvitka, a na njegovo mjesto doveli svoje banke - banke krvopije. Sve nose i sve uzimaju, a nama, kako pjeva Aleksa Šantić, “bacaju mrve, o, sram i grdoba”.
Kad god se dotaknem ove teme i povijesnih muka Hercegovine i njezinih ljudi, zavirim u monumentalnu knjigu fra Andrije Nikića “Fra Didak Buntić, hrvatski i crkveni velikan”. Na osam stotina stranica (zamislite) pripovijeda fra Andrija što je njegov subrat i franjevac radio i morao raditi da bi se Hercegovina, zemlja vrijednih i sposobnih ljudi, otrgla iz ralja zavojevača i eksploatatora.
Da osim ove velebne i čudesno poučne knjige fra Andrija nije ništa drugo napisao, bilo bi dosta, bilo bi dovoljno za poštovanje i naklon do zemlje!
Svaki zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine morao bi u svom uredu i uz uzglavlje spavaće sobe imati pri ruci ovu knjigu. Morao bi je čitati, studirati i učiti kako se zastupaju narodni interesi i kako se za njih treba boriti. Kako se treba boriti po cijenu osobne žrtve, bez provizije za sve što se uradi i odobri.
Tako fra Didak piše:
“Svijet priča i pripovijeda da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da nije tako. Hercegovina je Misir, a zbog bezdušnog postupanja vlasti ona je postala jadna i siromašna. Hercegovina će biti ono što mi od nje napravimo”.
Hercegovina je, svatko to zna, nepresušno vrelo talenata, osobenjaka i genijalaca spremnih na prkos i žilavu borbu za svoje ideale. Hercegovci su tvrdoglavi koliko je tvrdoglava njihova zemlja koja se stoljećima bori s burom, žegom i nepravdom tuđina.
Sada, nažalost, i prvim susjedom.
Onim tvrdoglavim i nerazumnim koji misli da jednom narodu može biti dobro samo ono što bi mu on dopustio. A sve drugo što taj narod misli i za što se bori ne može dobiti bez novog sukoba i još jednog rata. A ne zna da je Hercegovac žilava, spretna i hitra ptica. Ona ne podnosi kavez. Nije je lako pripitomiti i nepravdom ogrnuti.
Hercegovinu i njezinu posestrimu Bosnu potresaju i razaraju nevolje s kojima se prije stotinu godina borio i fra Didak.
“Dana 10. listopada 1914. godine na željezničkom stanici u Čapljini skupilo se dvije stotine djece iz ljubuškog kraja. U Mostaru je čekala veća skupina djece svih vjeroispovijesti. Krenuli smo vlakom prema plodnoj Slavoniji.
Rano ujutro pet stotina neuhranjene djece u Vinkovcima je dočekao gradonačelnik i skupina domoljubnih ljudi. Djeca su razdijeljena po općinama, pojedinim obiteljima i spašena od pogibeljne gladi”, piše fra Didak Buntić.
Stotinu godina kasnije mostarski željeznički kolodvor zamijenila su ljubuška, livanjska, viteška i oraška autobusna stajališta. S njihovih perona, iz dana u dan, ljudi idu dalje, njihove destinacije su po sjeveru našeg kontinenta.
Djecu iz Slavonije nije bilo teško vratiti. Veliko je pitanje što će biti s onima koji sa svojom obitelji nađu smiraj u nekoj uređenoj demokratskoj europskoj zemlji. Po svemu sudeći, kuće po hercegovačkim, bosanskim i posavskim mjestima živjet će sa svojim kućnim brojevima. Oni će biti nijemi svjedoci da su tu, nekada, živjeli ljudi našeg roda i plemena.
Ovom kolumnom prošetao sam Istrom, Dalmacijom i Hercegovinom i zastao na Debelom Brigu, na vratima mistične Boke kotorske.
Bokokotorski zaljev predstavlja čudesno djelo prirode kojemu je teško naći ravnog na svijetu. Kada putnik namjernik s morske pučine ili sa strmih njeguških stijena pogleda Boku, mora ga obuzeti osjećaj da ulazi u hram kojemu je nebo jedino dostojan svod. Ovaj jedinstveni zaljev, koji se poput fjorda razgranao, zagrljen je lancem pomorskih vila, dvoraca i crkava i ukrašen gustim zelenilom limuna, naranči, maslina, palmi, lovorike, ružmarina, oleandra. Sve skupa, to je najljepša pjesma koju je priroda spjevala jednom mjestu, pa i pjesnik kaže: “Čudim se suncu kako može zaći kad ljepotu ovu nigdje neće naći”.
Nije čudo što ovaj prirodni dragulj svatko želi osvojiti, prisvojiti i svojim zvati. “Bolje je biti malo slijepa nego previše lijepa” - kaže pučka mudroslovica. Davno je španjolski putopisac Karlo Iriante (1883.) napisao: “S obzirom na prirodne prilike, Boka kotorska je sigurno jedan od najljepših krajeva na svijetu, jedan od najdivnijih prizora koje priroda može pružiti. Bokelji sa svojim običajima i načinom života zaslužuju osobito pozornost putnika i svakog čovjeka”. U Boki, kažu, nepismenosti nema. Kulturna baština dostojna je divljenja. Katedrala sv. Tripuna stotinu godina starija je od zagrebačke prvostolnice - katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tko uđe u ovaj mitski kraj, mora posjetiti Herceg Novi, Risan, Perast, otok Gospe od Škrpjela, Dobrotu, Prčanj, Kotor i Budvu. Tko jednom uđe, taj zauvijek ostaje.•
U