Možda bi zaista bilo vrijeme da se ovakvi projekti izbora za pjesmu Eurosoga redefiniraju, da se smanji nerviranje pučanstva besmislenom feštom prosječnih pjesama koje ne zaslužuju ovakvu medijsku pažnju, da se uštede novci pretplatnika, a pjesma za sve nebitniji Eurosongzabere izravno, a ne "javnom nabavom" kojekakvih "žirija".
To je vjerojatno jedini slučaj da zagovaram "direktan izbor" s manje troškova, naspram važećeg sustava "puno babica (žirija), kilavo dijete (pjesma)". No, onda bi se prema domaćoj praksi vjerojatno mnogi ugurali preko veze, pa je jasno da nema pravog rješenja. Ali ima dosta nesreće, jer doista treba biti pehist ili imati potpuno pogrešan recept, pa da većina od onoga što smo vidjeli i čuli na ovogodišnjoj Dori bude ispod prosjeka prosječne televizijske zabave, a kamoli da je na razini na kojoj bi trebao biti širokoreklamirani proces izbora hrvatske pjesme za predstojeći Eurosong.
Na toj pozornici opći play-back pokazuje zapravo svu mizeriju ovakvih manifestacija u kojima je količina talenta obrnutoproporcionalna uloženim novcima, binskom luksuzu i pažnji koja joj se posvećuje. Ako je nešto za pohvalu, onda je to da su stvari bile više nego transparente, a ta je transparentnost otkrivala opće pomanjkanje pamtljivih pjesama, hitovima niti traga, a scenski nastupi većine pjevačica i pjevača pokazivali su manjak karizme da bi trebali iskoristiti skoru korizmu i odreći se pjevanja bar nakratko.
Naivni pokušaji uglavnom su se svodili na oponašanje nečeg što je kurentno u svjetskoj zabavi, od aranžmana do produkcije, ali je sve skupa bilo toliko beskrvno i nezanimljivo da pokazuje provincijalizam s kojim se pokušava "pogoditi" svjetske recepte, ali bez iole boljih pjesama. Za utjehu, tako je i drugdje. Te večeri kao da postajemo eurosongovska kolonija i svi prijeđu na engleski jezik, koji se inače prigovara domaćoj alternativnoj rock sceni.
Da se ne radi o Dori i televizijskom prijenosu, većinu od ovih 14 pjesama ne bi čuli niti na domaćim B-festivalima, a kamoli da bi se ovako kao sinoć tepalo njihovim izvođačima koji osim namještenih osmijeha i naučenog scenskog nastupa ne posjeduju niti onaj minimum scenske privlačnosti da ih neko poželi čuti još jednom, a kamoli da stignu u Europu i tamo uspiju.
Pobjeda iskusne i tržišno potvrđene Mije Dimšić ima smisla, pjesma je solidna mada će teško uspjeti u Torinu, i pokazuje paradoks. Žiriji i televizijska publika iznervirani pjesmama koje su čuli, na koncu biraju nekog poput nje koga poznaju, iako je sličnih pjesama bilo još. Da je "Guilty Pleasure" izveo netko drugi, manje poznat, vjerojatno ne bi pobijedio i to govori da je na Dori najmanje bitna sama glazba.
Većina onih koje smo čuli nije spojila nekoliko ključnih sastojaka potrebnih za ozbiljan uspjeh. Mila Elegović nema neku dinamiku pjevanja, monotona je, a i pjesma joj je bila dosadna. Mia Negovetić pak zna pjevati, ali njenim nježnim godinama nitko ne vjeruje kad kaže "forgive me, oprosti, I'm sorry". Mladi Mario Bošnjak mogao bi sterilizirati medicinske instrumente u nekoj ambulantni koliko je precizno hladan i nezanimljiv na pozornici. Jessa je pak bila pokušaj varijacije na temu američke teen-pop zvjezdice, ali tek tu se vidi koliko je prošlogodišnja "Tick-tock" bila profesionalno zakopana pjesma, a Albina veći potencijal.
Zdenka Kovačiček namjerno je išla na korijensku soul-gospel formu, ali to nema nikakve šanse kod žirija i današnjih gledatelja. Tina Vukov ima i glas i stas za europske pozornice, s njenom elegancijom ne bi se osramotili, ali njena balada nikako da "eksplodira" s nekim pamtljivijim refrenom ili B-korusom. Od Roka Vuškovića uvjerljiviji je bio suzni pogled balerine koja ga je pratila, što dovoljno govori o pamtljivosti pjesme. Bernarda je imala najdinamičniju dance-poskočicu, ali ona više pripada klupskoj sceni nego na pozornicu Eurosonga. Eric je bio simpatičan, ali sa "I Found You" nije pronašao dobitnu kombinaciju za osvajanje žirija. ToMa je pak imao efektnu vokalnu interpretaciju, ali monotonu pjesmu. Elis Lovrić opet je bila najbolja kao i pred nekoliko godina na Dori. Ozbiljna kantautorica s ozbiljnom pjesmom, i da smo poslali nju s "No War", bili bi aktualni uz očekivanje rusko-ukrajinskog rata i konkurirali s ozbiljnim autorskim iskazom koji korespondira sa stvarnom situacijom u svijetu, a ne eurosongovskim kičem. Ovima drugima sve je bilo zabava i samopromocija.
Bio bi to pozitivan šok kao kad je, sa sličnim prkosom, Bob Dylan na dodjeli nagrada Grammy 1991. izveo "Masters Of War" ili kad su lani na Eurosongu pobijedili Måneskin koji bi kod nas propali.
Ella i Tia ponudile su konfekcijske plesne poskočice, da bi posljednja Mia Dimšić na koncu bila prva. Ponovimo, većinu ovih pjesama ne bi niti primijetili bez ovolikog medijskog "terora" i rotacije. Tko to ne vidi i ne čuje potpuno je omanuo s projekcijama što nam, ili njima, treba za Eurosong, a i pitanje je treba li nam uopće.
I na kraju, zabavna emisija A strana djeluje par puta bolje od Dore, jer na Dori nema strasti, svirke uživo, komunikacije na pozornici, pa sve djeluje uštogljeno, namješteno i neprirodno. Možda bi show-koncept A strane, s pravom publikom, pravom svirkom i međusobnim kontaktom dao barem podnošljivije rezultate. No, onda bi sve trebalo biti uživo, a ovi na Dori ne da nisu "živi", nego su „mrtva puhala“.