Razbijene glave, metalne zaštitne ograde, suzavac, protuprosvjedi s podizanjem desnice u zrak i transparentima tipa "Pedere u logore", neviđeno brojne policijske snage pod punom "ratnom" spremom, kola hitne pomoći koja ozlijeđene odvoze pod rotirkom... sve su to slike odaslane u svijet s prve Povorke ponosa u Zagrebu, ujedno i u Hrvatskoj, koja je organizirana 2002. pod nazivom "Gay Pride Zagreb – Iskorak kontra predrasuda". A predrasuda je, pokazalo se, bilo mnogo.
Očekivano, ovakvo bučno "outanje" hrvatske istospolne zajednice privuklo je veliku medijsku pozornost, između ostalog i zato što se radilo o drugoj Povorci ponosa organiziranoj u nekoj od postsocijalističkih europskih zemalja, a podržala ju je lijevo-liberalna vladajuća koalicija, kao i predstavnici međunarodnih institucija koje su tada djelovale u Hrvatskoj. U Povorci je sudjelovalo oko 300 ljudi, među njima više "straight" publike i političara poput Šime Lučina i Đurđe Adlešič, nego homoseksualaca. Gotovo svaki drugi, njih čak 30, bio je fizički napadnut uoči Povorke ponosa ili nakon nje.
Taj put od 300 ljudi izloženih nasilju do masovnih povorki u kojima 15.000 ljudi slavi različitosti i bori se za solidarno i ravnopravno društvo, za suzbijanje homofobije i govora mržnje, za jednakopravnost i dostojanstvo svih ljudi u Republici Hrvatskoj i naposljetku, za mirnu povorku bez nasilja, bio je put dug dva deseteljeća. Na tome putu, Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji postala je najdugovječniji prosvjed za ljudska prava u Hrvatskoj.
Danas, napade na njih policija sve više tretira kao zločin iz mržnje motiviran spolnom orijentacijom, a ne kao prekršaje remećenja javnog reda i mira. LGBT zajednica je snažnija, mnogo je više ljudi "izišlo iz ormara" nego ikada, a nedavna odluka Visokog upravnog suda da istospolni parovi mogu pristupiti procjeni za posvojenje djece, govori i u prilog tezi da je pogled na njih svrnula i pravna država. Da nisu radili na svojoj vidljivosti, da nisu godinama uporno radili na informiranju i senzibiliziranju javnosti, na prihvaćanju i razumijevanju, da su ostali "u ormaru", kako su to mnogi prvih godina njihove borbe željeli, to se nikada ne bi dogodilo.
O prihvaćanju drugih i drukčijih u glavnom gradu Hrvatske govori i činjenica da na subotnjoj iznimno brojnoj Povorci nije zabilježen ni jedan incident. Da se nitko nije vratio kući krvave glave, da policija nije imala posla.
U isto vrijeme toga dana, tek koji kilometar dalje, maksimirski stadion ugostio je šesti festival duhovne glazbe "Progledaj srcem", u medijima prozvan "katoličkim Woodstockom". Oko 50 tisuća ljudi iz Hrvatske, ali i šire, sudjelovalo je u molitvama, ispovijedima, slušalo i pjevalo omiljene duhovne pjesme, gromoglasno pozdravilo posebnu poruku koja je stigla iz Vatikana uime pape Franje.
Na dva videozida prikazivane su riječi pjesama kako bi se vjernici mogli pridružiti u pjevanju, praćene svjetlosnom kulisom tisuća lampica. Nešto prije 23 sata istok grada obasjao je veliki vatromet, a stadionom se zaorila pjesma Doris Dragović "Dajem ti srce", kao prekrasna slika za kraj koncerta na kojem nije zabilježen ni najmanji incident. Zaobišle su ga i provokacije u režiji manjih grupica iz udruga civilnog društva koje su u prošlosti bile sklone neukusnim i nepotrebnim diverzijama spram također vrlo posjećene povorke koju organizira udruga U ime obitelji.
Subotnji praznik međusobnog uvažavanja nije posve realan detektor stanja u društvu koje i dalje teško diše pod pritiskom velike razine transfobije i homofobije, napada na manjine i sve aspekte rodnih i drugih različitosti. On je prije bio praznik međusobnog ignoriranja, ali i to je dobar početak mirnijeg suživota u društvu koje, i dva desetljeća nakon prvog "Zagreb Pridea", žmiri na činjenicu da su sudionici i pristalice Povorke ponosa i dalje na meti uvreda i prijetnji koje do njih sada stižu - viralno.
Takve, još uvijek prisutne pojave, ukazuju da naše društvo još nije dovoljno inkluzivno u odnosu na spolne i rodne manjine niti se dovoljno osuđuje nasilje prema LGBTIQ osobama, ali Zagreb je proteklih dana pokazao da jest i da mora biti otvoren grad, grad u kojem će se svi osjećati sigurno, bez obzira na seksualnu orijentaciju, boju kože, vjeru, naciju.
Protekla subota budi nadu u mirniji suživot grupacija koje se ne moraju razumjeti, ali se moraju tolerirati. Bio je to dobar dan za borbu protiv predrasuda spram drugih i drukčijih, za društvo jednakosti i prihvaćanja. Uistinu dobar dan i dobar kamen temeljac da sličan ovome bude svaki nadolazeći dan.