U Europi je 18. stoljeće bilo nazvano razdobljem prosvjetiteljstva jer je to bilo doba racionalističke misli. U djelu “Encyclopedia Britannica” stoji: “Filozofijom i teologijom iz vremena prosvjetiteljstva nastoji se iz kršćana istisnuti lik vraga te ga prikazati kao mitološko biće koje je plod ljudske mašte iz srednjeg vijeka”. Međutim, na 1. vatikanskom koncilu (1869. - 1870.) te 2. vatikanskom koncilu (1962. - 1965.) potvrđena su vjerovanja u postojanje sotone, iako poprilično bojažljivo.
Netko bi mogao postaviti pitanje - ako je Bog dobar i pun ljubavi, kako je mogao stvoriti zlo duhovno stvorenje poput sotone?
Biblija iznosi temeljnu činjenicu da je Bog sve stvorio savršenim i da sva njegova razumnom obdarena stvorenje imaju slobodnu volju (5 Mojsijevih 30:19, Jozua 24:15 i Kraljevima 18:21).
Iz toga proizlazi kako je Bog tu osobu iz duhovnog područja, koja je postala sotonom, stvorio savršenom i da je ona sama odlučila napustiti put istine i pravednosti (Ivan 8:44, Jakov 1:14:15).
Vjerski fanatizam je opaka bolest koja skreće najveću pozornost na fanatika jer on ne vidi niti je u stanuju priznati istinu. U povijesti religije od najranijeg vremena postoje fanatici koji, zbog nabujalog fanatizma, gube razum i u stanju su učiniti zlo. Među značajne povijesne osobe koje su izgubile živote zbog religijskog fanatizma ubrajaju se Sokrat i Kopernik. Zamalo je i Galileo Galilei završio na isti način, ali, kako narodna izreka kaže, “Pametniji se povlači” pa je tako on, premda je znao da je u pravu, tada popustio Katoličkoj crkvi u tvrdnji kako Sunce i Mjesec kruže oko Zemlje, a ne, kako je on tvrdio da Zemlja kruži oko Sunca i da je Mjesec njezin satelit. Danas znamo kako je Katolička crkva tražila oprost o Galilea zbog nepravde koja mu je učinjena. Ovo mračno doba, koje je trajalo gotovo 400 godina, jedno je od najgorih razdoblja čovječanstva. Fanatizam u prošlosti nije bio ograničen samo na Španjolsku, nego je bio raširen u cijeloj Europi, pa poslije i Americi. Treba spomenuti i križarske ratove koje je pokrenuo papa Urban II. svojim govorom u Klermontu u Francuskoj 27. studenog 1695. godine. Ako Papa kaže da se polaskom u ratni pohod razrješuju svi grijesi, onda je tada to i bilo tako. Idealisti su u pohod pošli osloboditi se od grijeha, boriti se za Boga i osloboditi Kristov grob. Ovi ratovi su se vodili godinama, a tek 3. srpnja 1187. je Saljah ad Din, na zapadu poznat kao Saladin, pobijedio i uništio vojsku Jeruzalema i praktički potjerao križare s Bliskog istoka. Na vijest o padu Jeruzalema papa Urban III. navodno je doživio šok i umro. Križare nije spasio ni pokušaj saveza s nadmoćnim Mongolima. Tako je završio najfanatičniji pohod u povijesti Europe i svijeta. Godina 2015. bila je jedna od najturbulentnijih u novije vrijeme. U toj godini bili smo svjedoci “požara” koji se rasplamsao “arapskim proljećem”, ali, nažalost, umjesto proljeća, pretvorilo se u nešto mnogo opasnije za svjetski mir. Došlo je do nastavka nemira u Iraku koji su prijetili uništiti cijelu državu, a na kraju je nesloga među narodima poprimila još mračnije oblike - vjerski rat. Rat između sunita i šijita u Iraku, a, nažalost, i u Siriji. I kod nas smo vidjeli nemali dio užasa kada se vodio rat, pogotovo na osnovi vjerske pripadnosti.
Tako je došlo do odcjepljenja Kosova od Srbije, a u BiH se jedva održalo neko jedinstvo.
Konačno, ono što je jednostavno nevjerojatno, ali ipak je istina, jest činjenica kako ni u jednoj svetoj knjizi ne piše da se mora voditi rat uime Boga, Alaha, Jahve itd.
“Ne ubij!” Tako glasi jedna od deset Božjih zapovjedi. Ali, nažalost, ni nju ne poštujemo.