Nikada mi naš globus nije izgledao manjim nego sada. Danas sve možemo vidjeti i gdje god se dogodi nešto, u bilom kojem kutu svijeta, to ima odraza na većinu zemalja. To je samo pokazatelj kako danas ne možemo živjeti sami i kako smo ovisni jedni o drugima. Htjeli mi to ili ne, čovjek nije vuk samotnjak. Zato je skoro nemoguće zamisliti da u 21. stoljeću vođa neke velike države može imati populističke ideje i očekivati da će na tim osnovama realizirati svoje zamisli. Da biste imali mir u kući svojoj, prvo morate imati obitelj. Jer što su kuća ili dom bez obitelji? Da biste imali mir, morate znati koegzistirati sa svojim bližnjima, sa susjedima. Isto se odnosi i na države. Nažalost, već stoljećima u svijetu vlada epidemija ratova. Dok se jedan gasi, drugi se pali već negdje. I tako već stotinama godina. Takvo stanje uvijek odgovara jačim državama jer onda mogu silom nametati svoje stavove. Nedavno, u prošlom ratu, na svojoj koži mogli smo to osjetiti. Dogodilo se i tzv. arapsko proljeće. Nije to proljeće nego užas. Ti pokušaji da se u arapskim zemljama uvede demokracija završili su užasnim krvoprolićem i kaosom. Pogledajte danas samo Irak, Siriju i Libiju. Ako ćemo već demokratski razmišljati, onda su Amerika i Europa trebale dopustiti da narodi tih zemalja sami promijene svoje vlasti. Ali Zapad je o tome odlučivao. Predsjednik Gaddafi svome je narodu donio određeno blagostanje. Ako narod nije bio zadovoljan njime, onda ga je taj narod trebao smijeniti. Svi smo napad na Twin Towerse i Pentagon ocijenili kao teroristički čin. I to jest terorizam. Ali kako onda ocijeniti napad na Gaddafija? U napadu na njegovu palaču poginulo je manje ljudi nego u napadu u New Yorku, ali radi li se ovdje o terorizmu? Sada kada je Zapad već “demokratizirao” Libiju, onda u biti ne postoji. Narod je doveden u kaotično stanje, blagostanje nakon smrti Gaddafija je bilo prekratko. Nestalo je! Rezultat toga kaosa je egzodus Libijaca po svijetu. Bivši američki predsjednik Bush je napao Irak na temelju krivih informacija. Saddama Husseina su napali, uhitili, osudili i ubili. Tek nakon toga su priznali da Saddam nije imao oružje za masovno uništenje. A zbog toga su ga napali. Irak je i danas u kaosu, zemlja se pretvorila u uporište ISIL-a. Gdje je ta demokracija koju smo im trebali donijeti? Nema je. Postali su kalifat. I majke u Americi oplakuju svoje sinove koji ginu svugdje po svijetu. A zbog čega? Zbog hirova ili interesa nekih predsjednika i njima bliskih skupina. Jesmo li išta naučili na ovim primjerima? Po kojem to zakonu ili demokraciji druga država ima pravo ući na teritorij druge države s namjerom da joj svrgne predsjednika i stvori potpuni kaos? “Demokratizirali” smo i Siriju. Nekad predivna zemlja je uništena. Tko je kriv za to? A sve se to događa posljednjih nekoliko godina, u 21. stoljeću. Sad je došlo do promjena u vladi SAD-a. Novi predsjednik Donald Trump ima drukčija viđenja o svemu u odnosu na svoje prethodnike. Još trebamo vidjeti je li naučio išta na pogreškama svojih prethodnika.•
Kolumna