Mnogi su i prije Domovinski pokret nazivali „imovinski pokret“. Nije to bilo bez veze, a danas se i vidi da je tome tako nakon što je Miroslav Škoro iznenada otišao s čela svoje stranke. Kakav domovinski? Kakvo domoljublje? Bio je to samo ideološki paravan, ideološka magla za prikupljanje političkih bodova i glasova na desnici kako bi se ekipa domogla vlasti. Dobro, nije to ništa čudno ni novo. Svaka stranka valjda ima za cilj osvojiti vlast i onda ostvariti svoje političke ciljeve, programe koje su predstavili biračima i na temelju kojih su dobili mandat za obnašanje vlasti ili barem dio vlasti. Svakako valja priznati da se u Domovinskom pokretu i oko njega našlo ljudi koji su isključivo na sve gledali ideološki, politički, kojima je HDZ postao prelijeva ili preliberalna stranka, koji su jahali na konzervativizmu, na nacionalizmu, na zastarjeloj retorici, na prošlosti, na vraćanju na 1941. i 1991. godinu. Svašta se našlo pod istim krovom Domovinskoga pokreta. Ali našli su se i oni drugi kojima je jedini cilj bio ostvariti svoje osobne interese ili interese pojedinih grupacija, lobija. Bilo da su to osobni interesi u smislu osvajanja pojedinih političkih pozicija i tako dobro nam znanog uhljebljivanja, bilo da su to namještanja zaposlenja po javnim firmama ili namještanja poslova pojedinih firmi za državu. Oni su trubili da žele preobraziti Hrvatsku, a samo bi je zapravo još više zabrazdili u svoju korist. Početak kraja Domovinskoga pokreta i Miroslava Škore bio je svakako trenutak kad nisu dobili očekivani broj mandata u Saboru. Prvo su trubili da se bez njih neće moći sastaviti nova vlast. Onda su se nakon debakla vlastitih očekivanja potiho nadali da će ih HDZ i Andrej Plenković ipak pozvati i ponuditi neki dio kolača na vlasti. Jer da bi koliko-toliko ostvarili neke svoje interese, ekipa ipak treba biti barem dio neke vlasti. No Plenković ih je hladno zaobišao i ostavio u oporbi.
Škorina utrka za Pantovčak nije imala šanse, osim što je bila potrebna za bildanje njega i njegova političkog pokreta za nadolazeće parlamentarne izbore. U samome nastajanju pokreta bilo je vidljivo da se u njemu našlo jako šaroliko društvo svega i svačega, i da će se to društvo držati na okupu uglavnom zato da zajedno pokuša uzeti dio kolača s državnog i lokalnih proračuna. Samo je to bila bit, sve drugo su papazjanije. I to je trebalo krenuti od parlamentarnih izbora. No Plenković ih je ostavio na suhome. Borba za Zagreb bila je borba za političko preživljavanje i pokušaj daljnjeg bildanja stranke pred biračima. Sve skupa uzalud.
Bilo je jasno da će se DP početi raspadati jer su svađe i tihi raskoli bili vidljivi ispod površine. Onda je to izašlo na površinu kad je DP napustio Milan Vrkljan. I bilo je očekivati da će nakon uzastopnih poraza na izborima to nezadovoljstvo i frustracije pod površinom izaći na površinu.
Sve je dakako kulminiralo Škorinom iznenadnom ostavkom. Otvorila se Pandorina kutija, pušten je duh iz boce, a koljaža unutar DP-a isplivala je žestoko u javnost. Na sve strane optužbe i pljuvačina među dojučerašnjim stranačkim kolegama i dužnosnicima. Ta javna deračina i pljuvanje samo su dokaz koliko je bilo zatomljenih frustracija ispod površine, i samo je trebao pogodni trenutak da to sve javno eksplodira.
DP sa Škorom nije imao politički uspjeh kakav su si priželjkivali. Stranka se ponaša kao neki krizni stožer 1991. godine, a ne kao moderna desna stranka kakva bi trebala biti 2021. godine. Ljudi su radije i dalje glasali za HDZ nego za njih. Osim onih na desnici kojima je lako prodati jeftinu i patetičnu domoljubnu retoriku, koji na to padaju, pa ako im dirnete Škoru, odmah se dignu na noge i pitaju što imate protiv Škore? Isto kao i mostovci, ako dirnete u Petrova. Sve neka zlatna telad koju se ne smije kritizirati, samo im se klanjati. Sekta, a ne stranka.
Kako god, u svemu može likovati HDZ s Plenkovićem. Nakon što je HDZ „popapao“ mnoge stranke koje su gotovo nestale, posebno s nacionalne političke scene, poput HSP-a, HNS-a i HSS-a, HDZ je brzinski sredio i Škoru i DP, izravno ili neizravno, svejedno. Šteta je to za našu političku scenu jer joj treba jaki, novi igrač kako bi žestoko konkurirao HDZ-u i kako bi unio novu paradigmu upravljanja i vođenja politike. DP nije ništa novoga nudio, pa i nije šteta što tako brzo odlazi u ropotarnicu povijesti.•