Drugi Plenkovićev mandat ne smije postati kao drugi Sanaderov

Možete smatrati da vas se ne tiču niti izbori generalno, a još manje politika i previranja unutar jedne stranke, ali o tome kakav je HDZ ovisi i kakva je Hrvatska u kojoj živite. Domovinski pokret Miroslava Škore pokušao je skrenuti HDZ iz desnog centra u krajnju desnicu, ali u tome nije uspio. Za Hrvatsku, to je dobra vijest.
Pokušali su to učiniti ili tako što će preuzeti sam HDZ, što bi se, po njihovoj kalkulaciji, dogodilo u slučaju potopa Plenkovićevog HDZ-a na biralištima i otvaranja unutarstranačke potrage za novim liderom koji bi u svemu bitnom bio suprotnost Andreju Plenkoviću. Na sličan način, čak uz pomoć nekih istih aktera kao i 2020., Tomislav Karamarko preuzeo je HDZ nakon Jadranke Kosor. Ili su, alternativno, pokušali to učiniti tako što će ostvariti izborni rezultat u kojemu HDZ ne može sastaviti većinu bez njihove podrške, pa bi, po njihovoj kalkulaciji, natjerali Plenkovićev HDZ da preuzme radikalniju, desniju retoriku i politiku. Nijedna od njihovih kalkulacija sada nije izgledna sada. Opet, to je dobra vijest.
Kao što je primijetio jedan talijanski analitičar, Giorgio Fruscione, Andrej Plenković nije dobio samo izbore, dobio je i bitku za modernizaciju svoje stranke, a hrvatska politička scena može samo profitirati od takvog ishoda. Da bi se to profitiranje dogodilo, da bi HDZ zaista postao zreliji i nizao rezultate, a ne samo lijepe riječi o radu za dobrobit Hrvatske, Plenković i HDZ trebaju uvijek imati na umu neke od naučenih lekcija iz sličnih situacija u nedavnoj prošlosti. Drugi Plenkovićev mandat nikako ne bi smio početi sličiti na drugi Sanaderov mandat. Treba razviti nultu toleranciju na korupciju, kakva je viđena neposredno nakon Sanadera, u kratkom, ali važnom mandatu Jadranke Kosor. Drugi Plenkovićev mandat trebao bi biti vrijeme za strukturne reforme, ne na papiru, ne napisane, pa povučene pri nailasku na prvu prepreku, nego zaista implementirane strukturne reforme. To je, naravno, lakše reći nego izvesti, i puno zagovornika reformi u društvu zna biti istovremeno i prebučno i preplitko, pa se čini da odmažu barem onoliko koliko misle da pomažu jednom tako kompliciranom poslu kao što je osmišljavanje i provedba reformi u društvu koje se tim reformama zapravo opire. Otegotna je okolnost, naravno, i globalna korona-kriza i duboka recesija, čije će se strašne brojke tek početi pojavljivati najesen. Ali, kao što u ovoj kolumni konstantno argumentiramo, Hrvatska nikad u svojoj povijesti nije bila u snažnijoj poziciji u smislu da je suverena i da sama odlučuje o svojoj sudbini, a opet uronjena u članstvo u Europskoj uniji, koja nam daje i milijarde eura za investicije, ali i poticaj i znanje za provođenje strukturnih reformi, oživljavanje proizvodnje pomoću pametne specijalizacije, za očuvanje našeg okoliša… - zapravo, sve što se može poželjeti.
Plenković je premijer koji shvaća taj argument, taj potencijal razvoja Hrvatske kao pametne članice EU. To se vidjelo i u RTL Duelu, sučeljavanju sa skriptiranim Davorom Bernardićem. Kritike da je Plenković prevelik diplomat u trenu su izgubile na vrijednosti kad se golim okom moglo vidjeti da se druge strane kao premijer nudi - diletant. I Hrvatska je radije izabrala da je vodi diplomat, nego diletant.
S time da Plenković već odavno nije samo diplomat, nego nešto više: kao što na Twitteru primjećuje profesor Ivan Koprić, Plenković je postao moderni politički lider koji zna vladati i pokušava riješiti probleme. Nije to popularno mišljenje za izgovoriti, kao što se uvjerio i profesor Koprić kad je bio izložen i uvredama zbog tako napisanog stava, ali objektivno to je tako. Uvrede i omalovažavanje prečesto se koriste kao legitiman, čak i zabavan argument u raspravama, a to se vidjelo i u sučeljavanju Plenkovića i Bernardića, s čuvenim spominjanjem Charlesa Michela, nakon čega su se i televizije, i društvene mreže, i cijeli taj moderni hrvatski “komentarijat”, stali naslađivati činjenicom da Plenković u predizbornom sučeljavanju spominje ime nekoga za koga oni nikad nisu čuli (ili se prave da nisu - u oba slučaja govore više i lošije o sebi, nego o bilo kome drugome). A koga bismo željeli da hrvatski premijer spominje u 2020., ako ne predsjednika Europskog vijeća ili nekog od drugih europskih čelnika? Da spominje Ivicu Dačića ili nekog iz Beograda? Srećom, Hrvatska je u Europi, nije ni prepuštena sama sebi, niti je na zapadnom Balkanu, pa je logično da su sugovornici bilo kojeg hrvatskog premijera u Bruxellesu.