Kako smo mi u ovom dijelu Europe doživjeli američko “događanje naroda”?! Što se to dogodilo u Washingtonu? Prosvjed, nered, pobuna, državni udar? Kako ga definirati s obzirom na različite poglede o sličnim “događajima” na različitim stranama svijeta?
Da se to, primjerice, dogodilo na Balkanu ili na Bliskom istoku, iz perspektive “demokratske” međunarodne zajednice takav bi događaj vjerojatno bio označen kao opravdani bunt ili nezadovoljstvo naroda, pa čak i kao revolucija. Kad se to dogodi u kolijevci demokracije, onda se takvo “događanje naroda”, bez imalo uvijanja, naziva pravim imenom.
Novi američki predsjednik Joe Biden nasilne prosvjede pred Kongresom nazvao je neredom i kaosom, a prosvjednike ruljom i domaćim teroristima. Sukladno tome, domaće teroriste počeli su uhićivati. Uz nasilnike, policija istražuje i tko je sve manipulirao ruljom. Glasni su zahtjevi za aktiviranje 25. amandmana ustava, odnosno smjenjivanja Trumpa s vlasti zbog njegove uloge u poticanju nasilnog upada u Kongres.
Nema, dakle, dvojbe oko toga da su američki i brojni svjetski dužnosnici i mediji scene nasilja ispred najvišeg zakonodavnog tijela SAD-a i u njemu okarakterizirali na pravi način i na njih odlučno reagirali. Pitanje je zašto se onda u Bosni i Hercegovini višestruko teži domaći terorizam naziva demokratskim demonstracijama. Primjerice, 2014. se pucalo, palilo, razbijalo, udaralo, pljačkalo... U krvavim neredima stotine su ljudi ozlijeđene, zapaljene su brojne zgrade, među kojima i Predsjedništva BiH, vlada županija u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru... Epilog – smjena nekoliko legalno izabranih vlada, milijunske štete, a vođe “burek revolucije”, iako nerede nisu uspjeli preseliti na hrvatska područja, međunarodna zajednica tretirala je kao heroje. Čak im je sugerirano kako organizirati svoje “plenume”. Još je mnogo sličnih primjera gdje se nasiljem pokušavala promijeniti vlast i politički ustroj, ali za Zapad to nisu bili pokušaji državnog udara.
U Srbiji je svjetska demokratska javnost odobravala nasilne prosvjede, osobito brutalne napade na policiju. Njihov pokušaj obrane vlastitih života nazivan je gušenjem demokracije. Što tek reći za arapska i mnoga druga proljeća? Demonstranti su zapalili svoje države, poubijali predsjednike, prijekim sudom likvidirali neistomišljenike. Skupa je cijena za skromne političke, socijalne i ekonomske dobiti, a posljedice su masovna premještanja stanovništva i pojačana represija i nasilje u gotovo svim zemljama u kojima je Zapad poticao revoluciju.
U Europi su prosvjedi većinom mirni. Međutim, ponekad svjedočimo slikama nasilja kao što je to proteklih godina bio slučaj u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj... U poslijeratnoj Hrvatskoj oni su uglavnom unutar okvira civiliziranog ponašanja poput onoga za Stojedinicu. Hrvatska pamti i MASPOK, koji je bivša država brutalno ugušila.
Jednako kao demonstranti ponašaju se i navijači. Moglo bi se reći da su im i uzor. Često promatramo zastrašujuće međusobne tučnjave, bacanje stolaca, paljenje, stampeda… Na njima mnogi iskaljuju svoje frustracije, uglavnom bez pravnih posljedica. Apsurdno je da se ono za što se u normalnim uvjetima ide u zatvor, na prosvjedima i stadionima smatra uobičajenim folklorom. Koji se rijetko kažnjava.
Do anarhije dolazi gdje god zakonski nisu uređena pravila ponašanja i gdje ih država nema snage provoditi.
Čelična Lady uvela je red na engleske stadione. Nestalo je huligana. Joe Biden, i prije nego što je preuzeo dužnost, postavio je jasan standard svim budućim prosvjednicima. Nitko neće imati pravo svoje nezadovoljstvo izražavati rušenjem i ubijanjem. Naravno da će to i funkcionirati u SAD-u. Međutim, ono što bi Biden najviše za čovječanstvo mogao učiniti jest da ta pravila ponašanja i sudove o njima prenese na cijeli svijet. I da svuda u svijetu jednako odgovaraju svi oni koji potiču huligane i promoviraju nasilje kao demokratski čin.
Demokraciju treba njegovati. Konstruktivni prosvjedi su nužni. Oni trebaju biti snažan korektiv u promjeni loših zakona i loših vođa. Takvih je sada premalo. Previše je nepravde, korupcije i brojnih drugih razloga za tako mali broj izraza kolektivnog nezadovoljstva. Osobito u totalitarnim režimima. Međutim, lokacije na kojima se izražava javno nezadovoljstvo moraju biti označene, uz poštivanje pravila ponašanja.
Kada u svijetu budu ujednačeni kriteriji za prosvjede i “prosvjede”, i kada se prema njima budemo odnosili isto gdje god se dogodili, onda će biti i sve manje onih koje je Biden nazvao – domaćim teroristima. Najučinkovitije oružje protiv njih jačanje je demokracije. A nju učvršćuje i javno izražavanje nezadovoljstva – demonstracije. Naroda, a ne rulje. Prosvjednika, a ne terorista.•