Ruska invazija na Ukrajinu pojačava dvostruku ovisnost Europe – političku od Sjedinjenih Država, a energetsku od Rusije. Želi li braniti načela svoje politike i svoje mjesto u svijetu, Europa ne može bez glavnog zapadnog saveznika koji se u svakoj svjetskoj krizi promeće u njenoga pokrovitelja, ako ne i zaštitnika. Želi li ostvariti svoje energetske interese, teško se može odreći Rusije, čak i u (ne)prilikama kad zbog osvajačke Putinove politike ne smije s njom ni u svatove. Rusija u Ukrajini vodi i rat protiv Europe.
Tamo gdje se prostire geografski, između dviju svjetskih velesila, Europa se nalazi i politički: drži se Zapada, drukčije bi iznevjerila svoju povijest, a ne može raskinuti s Istokom da ne ugrozi gospodarsku budućnost. Dok najveće europske zemlje ne izgrade dovoljno vlastitih strateških izvora ili dok potrebe za energijom ne razvuku na druge dobavljače, budimo optimisti, rat u Ukrajini će završiti. Moralno je već završio, porazom Rusije, vojnički još traje. Može završiti Putinovom Pirovom pobjedom, a politički kako god se nastavljao, agresor će platiti cijenu koju na kraju plaćaju svi agresori.
Što bi učinila Merkel
Dugo SAD i EU nisu bili solidarniji, sigurno od pada komunizma, a možda i od kraja Drugog svjetskog rata. Ni svijet nje bio u većoj krizi, na rubu novog velikog rata. Putin je ujedinio Zapad nakon što ga je Donald Trump skoro razdvojio – po menadžerskoj logici i po snazi financijskih interesa njegove države, a on je to shvaćao krajnje sebično. Možda i u Bidenovoj solidarnosti ima hladnoratovske sebičnosti: misli na Ameriku više nego na Europu i Ukrajinu zajedno. Tko je kriv Europi što nije razvila vlastite kapacitete obrane od ovisnosti koja je za nju mogla dolaziti samo s Istoka. U pitanjima sigurnosti, ideje o zajedničkoj europskoj vojsci služile su više uspavljivanju vlastitih građana nego zastrašivanju potencijalnih protivnika. Europa je godinama, ako ne i desetljećima poslije raspada sovjetskoga imperija, živjela u uvjerenju da će s Rusijom razviti sistem uzajamne ovisnosti; Rusija će ovisiti o zapadnoj tehnologiji (i novcu), a Europa o ruskoj nafti, a pogotovo plinu.
U pitanjima mira, Europa je brigu svoju prebacivala na druge. Iako je znala gdje je njena Ahilova peta, gradila je s Rusijom plinovode, ne računajući da mogu grijati i Putinove imperijalne ambicije, a ne samo europsko stanovništvo. Ispada da je SAD, čak i s Trumpom koji se ponašao kao ćorava koka, gledao dalekosežnije na europske interese od europskih stratega. Što bi Angela Merkel učinila da je na vlasti, može se pretpostavljati; vjerojatno bi reagirala kao europska Njemica ili njemačka Europljanka; okrenula bi se od Rusije dok Putin pred njenim očima uvodi Europu u rat. Možda ni bivša kancelarka ne bi žurila s primanjem Ukrajine u EU, ne zato da ne izazove novi rat, i jedan je previše, nego da ne prevari Ukrajince još jednom. Olaf Scholz jednog se dana probudi svjestan što se događa u Europi i prijeti da će njemačku vojsku uskladiti s veličinom njemačke države i snagom njena gospodarstva (ne sam, nego s europskim partnerima, da opet ne uznemiri Francuze). Drugi dan se probudi u Njemačkoj i uplaši se da će Nijemci ostati bez plina ako zatvori sve pipe s Rusijom. To su neriješene europske dvojbe.
S Putinovim ratom, Europa nije u situaciji u kojoj je bila u vrijeme hladnoga rata kad su rakete bile na Istoku, a pacifisti na Zapadu; rakete su u međuvremenu prešle u akciju na Istoku, a žrtve se sele na Zapad. Parafrazirajući Mitterrandovu glasovitu izreku, može se s osjećajem kolektivne krivnje reći da Europa u “pravome” ratu snosi posljedice Putinove osvajačke politike, u njegovoj sumanutoj utakmici za ruske nacionalne interese. Rusija je s invazijom na Ukrajinu došla do ruba nove provalije, prijeteći da će povući i Europu. Stvari su došle dotle da SAD i EU igraju crnim figurama.
Na čiji će mlin voda
Europa djeluje nemoćnije pred Putinom nego Putin pred Europom, barem u ovoj fazi dok rusko oružje udara jače od zapadnoga novca i dok agresor još ima novca da može održavati oružje u punome pogonu. Sa svakim novim danom stvari se mijenjaju na Putinovu štetu; čak da mu vojska počne brže napredovati, on će zapadati u sve veće financijske i političke probleme. Voda može skrenuti na mlin Europe ako je Putin ne odvuče u obostranu katastrofu. Njime su ovladale osvajačke strasti.
Postoje dva načina da europske zemlje ne pojačavaju kompleks ovisnosti ili inferiornosti; da ne osuđuju sebe da budu ekonomski gigant, a vojni patuljak – koji treba vječno američku pomoć – i da na ostatak svijeta ne gledaju iz nekadašnje perspektive kad je Europa vladala svijetom. Razumljivo je što Europa ne žuri u rat s Putinom, ali koliko se može povlačiti pred Rusijom? Na čistu mora biti da neće nikad više biti vladarica svijeta; na europskim je državama da se opredijele kako će izgraditi vlastiti identitet, a da ne moraju ovisiti ni o savezništvu s Amerikom ni o neprijateljstvu s Rusijom.
Na Europi je odgovornost da izvuče prave pouke iz Putinova rata i da uskladi dvije činjenice – da pripada Zapadu, a graniči s Rusijom. Bilo je i boljeg mjesta da se o tome razmišlja od Versaillesa koji bi bio pogodniji za neke svečane prilike.