U ponedjeljak, na 66. rođendan Milana Bandića, na njegovu se grobu sastala nevelika skupina prijatelja i suradnika. Mediji su se fokusirali na okupljene, pa smo mogli vidjeti da su ondje bili Slavko Kojić, Ivica Lovrić, Nenad Predovan i Natalija Prica. Pokojni gradonačelnik ni pola godine od smrti nema nadgrobnu ploču. A neće je uskoro ni dobiti jer se pokazalo da je njegovo posljednje počivalište nezakonito postavljeno izvan regularnih grobnih polja, pa se za spomenik i ne može dobiti dozvola. Osim praktičnih problema s ilegalnim grobom, postoje i metafizički: iako je Bandić imao vjerski sprovod, zapravo je pokopan u neposvećenoj zemlji, izvan groblja, što je nekad bilo rezervirano samo za najgore grešnike, samoubojice i izopćenike. Monstruozno je nekoga namjerno lišiti posmrtnog biljega, jer to znači da se mržnja i neprijateljstvo protežu i na život i na smrt; kada mrtvom neprijatelju oduzmemo grob, to znači da smo mu ne samo oduzeli budućnost, nego i prošlost – ne postoji, nikad nije postojao. Još se za mnogima ubijenima traga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sa sve manje nade da će biti nađeni: ubojice šute, šute i sudionici u zločinima; dapače, mrtvi se tajno iskapaju ako im se istraga približi, i premještaju na drugo mjesto, tako da posljednje počivalište postaje pretposljednje, ili pretpretposljednje i tako u beskraj. Nakon Drugog svjetskog rata slično su prošla bezbrojna njemačka vojna groblja po Istoku Europe, pa i na Mirogoju: njemačko vojno groblje u Zagrebu, gdje je ležalo 2000 pripadnika njihovih vojnih snaga, bilo je preorano, a križevi su bili bačeni. I ostalo je ondje kao gola i jeziva ledina sve do 1996. kada ga je uredio Narodni savez njemačke skrbi o ratnim grobovima – nevladina organizacija koja se ne financira iz državnog proračuna nego prilozima i darovima. Ta vrlo osjetljiva stvar izvedena je na primjeren način: nisu rekreirani grobovi, nego je postavljeno nekoliko simboličnih grupa križeva; imena mrtvih ispisana su na polegnutim metalnim pločama; kruna je groblja moto liječnika Alberta Schweitzera, dobitnika Nobelove nagrade za mir: “Grobovi vojnika su veliki propovjednici mira”. Sve je skromno i dostojanstveno, njemački hladno i sivo, antiimperijalistički i mirotvorno; i, iznad svega, ništa od toga ne sponzorira država. Nedaleko od njemačkog groblja, bez spomenika pod zemljom leži 550 hrvatskih saveznika iz doba NDH. Nove su vlasti 18. svibnja 1945. donijele su odluku o uklanjanju i uništavanju groblja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja, izbrisavši spomen na njemačke, talijanske i mađarske vojnike, kao i ustaša, četnika i domobrana. Osim na bivše mrtve, ta se praksa protegnula i na likvidacije. Stepinac je Bakariću protestirao. Objašnjavao je da “na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša, ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca”; što se svježe ubijenih tiče, tumačio je da “nakon što je izvršena smrtna kazna, pravdi je zadovoljeno, pa nema ni jednog opravdanog razloga da se mrtvo tijelo kršćanina dostojno ne pokopa. Mjesto toga danas se justificira na nepoznatim mjestima. Mrtva tjelesa bacaju se u zajedničku grabu, i nitko od rodbine ne može znati gdje su grobovi njihovih dragih”. U Pastirskom pismu katoličkih biskupa Jugoslavije, izdanom 20. rujna 1945., pisalo je da se pred smrću klanjaju svi ljudi i da neprijatelj poslije smrti prestaje biti neprijatelj.
U vječnom vraćanju povijesti, masovno su ‘90-ih uništavani komunistički spomenici, a sada je taj stari rat oživljen. Najprije je Skupštini grada Zagreba stigao prijedlog da se za sljedeću godinu iz proračuna izdvoji 2,4 milijuna kuna za Groblje hrvatskih vojnika 1941.-1945. Članovi saborskog Odbora za ratne veterane većinom glasova poduprli su ideju o uređenju vojnog groblja NDH. Temperaturu je podigla Katarina Peović iz Radničke fronte jer osuđuje “nazivanje ustaša i domobrana hrvatskom vojskom”; predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franjo Habulin brine se da se ne bi “slavio ustaški pokret”, i uvjetuje svoju podršku obnovom uništenih partizanskih spomenicima; predviđajući nevolje, pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za graditeljstvo Dinko Bilić, u međuvremenu smijenjen, u vezi s vojnim grobljem oprezno je spominjao potrebu za štednjom; državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Darko Nekić, još opreznije tumači da se radi samo o križevima za kršćane i nišanima za muslimane nad grobnim mjestima, i da nema ni riječi o bilo kakvim spomenicima. Poznajući Hrvate, velika je vjerojatnost da će sve zabrljati, jer neprijatelj nikad ne prestaje biti neprijatelj. Jedina je nada, kao i u mnogo toga, da ćemo se ugledati u Njemačku.