Političko-socijalni neorealizam hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića se nastavlja. Prljavi Harry opet je u akciji, nakon što je odabrao novi target, hrvatsko pravosuđe. Odnosno, u skladu s onom da riba od glave smrdi, upleo se u odabir samog vrha pravosudne piramide. Kao i ranije, na tom putu dosta je kolateralnih žrtava, osim onih već tradicionalnih, Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića, ovog puta je prekomjerno granatiran i Milorad Pupovac, član vladajuće HDZ-ove hijerarhije. Milanović je ponovno hrvatski politički kotao doveo do ključanja, a usred tog posla pristižu rezultati anketa koje njega, koji stalno baca drva na tu vatru, stavljaju na prvo mjesto ljestvice najpopularnijih političara. Rezultat je to koji mnoge iznenađuje i frustrira. Jer, pitaju se, kako osoba koja praktično primjenjuje pogani beskompromisni politički izričaj, koji i planski i sporadično ruši autoritete unutar političke kaste, može biti Hrvatima trenutačno najdraži. Pa, postoje samo dva odgovora, ili smo lud narod ili Milanović govori ono što većina misli da je istina.
Sa strane razočaranih lijevih apologeta stižu kritike i tuga što Milanović nije postao lider oporbe i ljevice, ne shvaćajući kako on to i ne želi. Desni apologeti će mu sada, nakon što si je priuštio obračun s Pupovcem, o kojemu nitko nikada nije izrekao ono što mu je kazao Milanović, sada krenuti dizati spomenik, no ne shvaćaju da je do toga Milanoviću stalo koliko i do lanjskog snijega. Griješe, dakle, i jedni i drugi. Milanović, naime, nastupa izvan ideoloških obrazaca i pri tome nema nikakvih problema s time hoće li ga hvaliti ili kuditi. Nastupa s pozicije gdje nema neke velike operativne funkcije i zato se i postavlja i iznad HDZ-a i iznad oporbenih stranaka. Kao nadstranački arbitar i tako se i ponaša. A gard mu je, vidimo, i dalje “originalan”.
Ono što možemo primijetiti jest da se svaki put kad Milanović tako nastupa pojavljuje panika u redovima hrvatske političke kaste. Jer, Milanović je bio pripadnik te kaste i, kada ih sada kao svojevrsni obraćenik krene evangelizirati, hvata ih jeza. On je bio član hrvatske političke elite i to mu je sad ogromna prednost, jer kao insajder dobro zna tko je kakav, kakav je Plenković, kakav Pupovac, Jandroković, na kraju i kakva je ljevica s kojom on u biti ne želi imati posla. Zna kakve je sve političke dilove morao raditi da bi osvojio vlast i opstao na vlasti, a pogotovo kada je trebao preživjeti nakon što je izgubio vlast. Sjetimo se samo njegova neuspjelog deala s Mostom, kada je Božo Petrov u zadnjim sekundama prešao na HDZ-ovu stranu. Uz to što je dokazao da ima iskustvo, on ima ono što svi drugi u hrvatskoj politici nemaju, a to je sve potrebno vrijeme.
Nije opterećen dnevnim poslovima i boli ga briga što će i tko o njemu misliti ili govoriti. E sad, ta individualna i snažna pozicija koju on ima sigurno je nešto što mnoge plaši. Jer on više nije dio nikakvih struktura gdje se mora paziti hoće li nekoga kome je dužnik uvrijediti. A danas je u Hrvatskoj jako malo takvih koji su uspjeli opstati u politici. On jednostavno zna kako funkcioniraju brojni žmukleri na političkoj sceni, s njima je radio ili u MVP-u, ili u stranci, ili u Vladi, zna kakve su im karijere, tko ih je doveo, tko ih je gurao naviše. Kako bilo, sama činjenica da je on trenutačno najpopularniji političar u Hrvatskoj jednostavno se mora respektirati.
Oni koji se sada gube u raspravama oko toga nastupa li on ustavno i zakonito ili ne, kada je riječ o hrvatskom pravosuđu, zaključuju da je taj njegov angažman kontraproduktivan i da će samo zataškati problem. Takav je zaključak potpuno promašen. Po svemu što se zbiva nakon njegove intervencije oko vrhuške Vrhovnog suda čini se da je on baš upro u samu srž problema, a kamoli da je “promašio ceo fudbal”. On je tu išao planski, ab absurdum, jer dobro zna kakva je procedura. Poduzeo je namjerno šok-terapiju kako bi razotkrio koliko je cijeli taj sustav apsurdan, razmišljajući očito da se stvari mogu pokrenuti i promijeniti isključivo putem šok-terapije. Kao što mu ne pada na pamet politički okupljati ljevicu, jer je očito zaključio da je tamo sada hrpa bezveznjaka bez političke težine, tako je znao da se promjene u pravosuđu ne mogu dogoditi tako da on sjedne na kavu s Plenkovićem, Jandrokovićem, Šeksom i vrhuškom sudaca, jer bi to opet rezultiralo tek promjenom pijuna.
Zato je prvo slijedio ubod ose, pa se sada, uz kavu, može dogovarati reforma. Ne treba smetnuti s uma da on po svojoj funkciji spada među dva najbolje informirana hrvatska političara i izgledno se čuva toga da ne povuče mačka za rep, a da prethodno nije provjerio kako stvari stoje i ima li korupcije u sudstvu. U originalu je ciklus o Prljavom Harryju imao pet filmova. Ako je ovo već drugi Milanovićev film u tom tonu, a znamo da će taj filmski ciklus ići dalje, onda je samo pitanje koliko ćemo još nastavaka gledati.