Nekima je i danas jako stalo dokazati da Titova Jugoslavija čak niti u najcrnjim staljinističkim danima nije bila iza željezne zavjese. No, o tome ipak najviše znaju oni koji su se u tim danima kroz tu zavjesu pokušali provući i – zveknuli čelom.
Jedan od njih bio je i moj ćaća, koji se kao još golobradi mladić odvažio po slovenskim šumama i gorama pokušati provući iz nove Jugoslavije u tu ofucanu Austriju. Dakako, već pogađate, dobri moj Frane nije imao sreće, vodič ga je, kao i mnoge prije i poslije njega, uvjerio da su već prešli granicu, a zapravo ga ostavio duboko u Sloveniji, nakon čega ga je lako pokupila narodna milicija. Željeznu zavjesu doista nigdje nije vidio, ali željezne rešetke jest.Danas, kad umjesto željeznih zavjesa imamo žilet žicu, kad god čujem riječi svetog oca Frane, koji od kršćanskih duša traži da raširimo srca za imigrante koji kao mravlje kolajne na najužem grlu hrvatskog pereca vijugaju prema boljem životu, ne mogu se ne sjetiti mojeg meni svetog ćaće Frane. Da je uspio prijeći Karavanke, možda ga tamo ne bi svi dočekali raširenih ruku, ali bi sasvim sigurno dobio šansu kao i drugi koji su krenuli trbuhom za kruhom. Ili srcem za slobodom.Razmišljao sam o svemu tome neki dan dok sam svoju obitelj vozio od Vrlike prema Drnišu, vijugavim serpentinama preko planine Svilaje, nekoliko desetljeća nakon što me tim istim putem vozio moj Frane. Sjećam se kao da je bilo jučer, kako se zastavin tristać probijao kroz oblake koji su u brišućem letu jurili niz padine Svilaje. Nas dvojica sami na svijetu. Je li ćaća tražio jedino mjesto na kojem nas nitko drugi sigurno neće čuti, susjedi, doušnici, milicija, pa niti moja mati, ili ga je trenutak inspirirao, no, to je bio prvi put da je meni, Titovom pioniru i omladincu, ispričao kako je on otpočetka bio protiv te države. Naravno, nije za mene to bio šok, ta Frane nije baš nešto tajio svoja uvjerenja, samo što prije nije baš tako eksplicitno sam sebe proglasio gotovo pa za narodnog neprijatelja.
I baš dok sam o svemu tome kontemplirao, naletim na patrolu – hrvatske policije. Da-čije! U toj pustari, “navri” Svilaje! Ljubazna policajka zamahne znakom i zatraži dokumente, koje sam morao potražiti u prtljažniku prepunom torbi s odjećom, voća i povrća. Bilo mi je odmah jasno kako to da baš hrvatska policija na vrh Svilaje vreba na moje misli: iza naših leđa još uvijek nam se smiješio golemi osunčani masiv Dinare. Dakako, vjerojatno samo još jedan od mogućih pravaca kojima bi se ilegalni migranti mogli ubaciti u Hrvatsku.Prijevoz ilegalaca prava je industrija. Kriminalcima se ponekad pridružuju i razni aktivisti, a pomažu im ponekad i neki novinari, u uvjerenju da čine dobro djelo. Doista, kad vidim lice čovjeka koji hoda po trnju i kamenju kako bi se domogao boljeg života, bio bih nečovjek da ne osjetim sućut. Tako je logično i da snimka na kojoj maskirani policajci udaraju ljude koji ne pružaju otpor može na prvi mah probuditi samo bijes. Nema dvojbe, policajca koji bez nužde udara migrante ne biste ni vi sami htjeli susresti. Bez svjedoka, udarit će i vas.No, kao i obično, valja zagrebati ispod površine. Ovdje se vodi bitka mnogo šira od one protiv prekomjerne uporabe sile. Ovu snimku razni aktivisti pokušat će zlorabiti kao alat za borbu protiv u nizu država raširene policijske prakse vraćanja imigranata – istim putem kojim su došli.
Izjave navodno šokirane europske povjerenice mogu zavarati samo neupućene. Sve je to glumatanje. Jer, Bruxelles je prešutno prihvatio zloglasni “pushback”, samo što ga nitko tako ne naziva. Isto tako, teško da je potpuno slučajno što se ova snimka pojavljuje baš u trenu dok se iz nekih europskih centara moći pokušava nametnuti institut “dubinske provjere”, a kojem se najviše protive zemlje poput Hrvatske, na prvoj liniji migrantskog udara. Naime, taj institut zahtijeva provođenje pune procedure njihove identifikacije na tlu države u kojoj su uhićeni, a Hrvatska ne može pristati na mala vrata postati novi “hot spot”.Jesam li nepravedan i nedosljedan kad baš u svakom koji kriomice prelazi granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske ne vidim svojeg Franu, nego u masama izbjeglica možda naslućujem neku opasnost i dugoročnu prijetnju po europski sustav sigurnosti, civilizacijske vrijednosti i kulturu? Jesam li licemjeran? Ne morate odgovoriti, znam da barem donekle jesam. No, ostajem i dalje po tom pitanju pomalo podvojena osoba i nekako mi se čini da je uravnotežena ambivalencija jedini mogući logični i zdravi izbor između humanog nagona za pomoći bližnjemu te u ovakvom svijetu posve racionalnog i opravdanog straha od stranog i nepoznatog.