Eurostar, taj moderni, brzi vlak koji od 1994. spaja London s Parizom i Bruxellesom jureći ispod La Manchea, nekad je imao 60 polazaka dnevno. Ovih dana udvostručio je broj dnevnih linija. S jedne na dvije!
Samo zastanite na trenutak i razmislite o tome što taj podatak govori o dubini koronakrize. Da, oporavak je na vidiku, ali nikad ne treba zaboraviti koliko je niska ta razina, na koju su svi pokazatelji pali tijekom globalne pandemije i sveprisutnih lockdownova. Koliko je niska početna razina s koje krećemo u oporavak. Dvostruko bolji rezultat ponekad će značiti doslovno to - skok s 1 na 2 negdje gdje je normalno stanje bilo 60.
Još jedan zgodno-bizaran podatak, malo bliži nama: low-cost aviokompanija koja je upravo stigla u Zagreb ima letove za Bruxelles (Charleroi) po 4,99 eura tijekom cijelog srpnja i pola kolovoza, dakle u špici sezone. Ni ranije, doduše, nije bilo neobično naći tako povoljne aviokarte kod dotičnog prijevoznika, ali obično ne usred ljeta, kad svi putuju, nego, primjerice, usred zime u španjolsku Malagu, gdje su izvansezonske cijene toliko niske.
Sada usred ljeta u tako turistički atraktivnoj zemlji kao što je Hrvatska imate tako jeftine aviokarte da vam je, primjerice, iz Zagreba do Pule jednako povoljno doći u dva leta preko Bruxellesa nego izravnom autobusnom linijom. Ne pretjerujemo: za putovanje 28. srpnja aranžman Zagreb-Bruxelles i Bruxelles-Pula košta 180-ak kuna, a Zagreb-Pula redovnom autobusnom linijom 164 kune.
Nikad cijene aviokarata u špici sezone nisu bile tako niske, i još k tome tako fleksibilne, što nije znak odjednom pronađenog dobročinstva direktora aviokompanija, nego je znak toga da praktički nitko ne putuje niti se (još) odvažuje na planiranje putovanja.
Kad čovjek stane i razmišlja o podacima poput ovih, mora se zapitati koliko je to održivo. Letenje, naime, na tako kratkim, inače dobro povezanim relacijama u doba borbe za spas planeta od klimatskih promjena. I koliko je ludo ovo doba globalne pandemije, te koliko neizvjesno može izgledati oporavak.
No, dobra vijest je to da se pandemija u Europi, nakon trećeg vala, čini stavljenom pod kontrolu, da mjere lockdowna popuštaju u sve većem broju zemalja, da će putovanja biti puno lakša i s manje neizvjesnosti oko toga hoće li vas netko, umjesto u hotel, smjestiti u kućni pritvor. Digitalne zelene potvrde za bezbrižna putovanja cijepljenih, preboljelih ili svježe negativno testiranih na Covid-19 – ako profunkcioniraju 1. lipnja na zamišljen način – pokrenut će oporavak ne samo putničkog i turističkog sektora, nego čitavog gospodarstva. Jedinstveno tržište diše punim plućima kad ljudi slobodno putuju. I kad sve to prodiše, normalno je očekivati kraj recesije. Normalno, ali nije zadano da će se baš tako dogoditi, jer ovo je sve samo ne normalno vrijeme.
Belgija i Španjolska proteklog su vikenda popustile stroge mjere lockdowna i dopustile otvaranje terasa kafića i restorana. Teško je opisati tu radost na licima građana tih zemalja koji pola godine nisu mogli popiti kavu, pivo, vino, ili nešto pojesti, na terasi omiljenog lokala. Teško je to opisati građanima Hrvatske, koji žive u sasvim pogrešnom uvjerenju da je lockdown u našoj zemlji bio (nije, bio je jedan od najblažih u Europi) ili da je još uvijek nepotrebno strog. Naravno da nije. U Francuskoj ugostiteljima još nije dopušteno raditi ni na terasama. A to je jedna Francuska, gdje ljudi imaju naviku jesti u restoranima u mjeri koja u Hrvatskoj još neće postojati valjda još tri generacije. Isto tako, Španjolcima je privremena suspenzija njihova stila života koji uključuje kasne noćne izlaske u vinske i tapas barove sigurno teže pala nego uskraćivanje nečijeg izlaska na ćevape jednom mjesečno, koje je trajalo puno kraće i u puno blažem obliku. U Hrvatskoj treba naći neko cjepivo protiv negativnog razmišljanja i samobičevanja, uvjeravanja samih sebe u sliku o tome da je kod nas sve najgore. Treba prepoznavati stvari u kojima jesmo loši. Prepoznavati i naglašavati ih da bi ih mijenjali, ne da bi njima ostajali obilježeni do kraja života. Ali, s druge strane, treba i prepoznavati situacije u kojima je nešto dobro, u kojima smo se, kao društvo, ipak dobro organizirali i snašli.