Ukrajinci, te ne baš tako daleke 2014., nisu vjerovali da se može dogoditi rat u kojem će poginuti tisuće ljudi, a oni izgubiti dijelove svojeg teritorija, koji će biti okupirani uz pomoć ruskih “dragovoljaca”. Sada, početkom 2022., sve su oči ponovno uprte u Ukrajinu, a oni kažu ne da je rat moguć, nego svi očekuju da će sigurno biti napadnuti. I uistinu, pokreću se vojske u cijeloj Europi, održavaju ad hoc zimske vojne vježbe, iskrcavanja na Baltiku, američki i britanski vojni zrakoplovi hitno dovoze tone oružja Ukrajincima, a francuski predsjednik Macron, čija zemlja predsjeda EU, traži zajednički nastup i želi poslati odmah svoje vojnike u Rumunjsku, bliže Ukrajini. U sjedištu NATO-a ne očekuju neki globalni sukob, no sve su više uvjereni da će do neke pucnjave morati doći jer su “stvari otišle predaleko”.
Hrvati te, već daleke 1991., uglavnom nisu vjerovali da će doći do rata u kojem će poginuti tisuće ljudi i biti im okupirana trećina teritorija. Pet godina poslije rat je ipak završio. Ove 2022. Hrvati opet baš ne vjeruju da će doći do rata, niti u Ukrajini, niti u Bosni, niti da Vučić misli ozbiljno, niti računaju da bi se nešto od tih sukoba moglo i nas ticati. Hrvati su poznati kao loši planeri, oni su improvizatori, a i vjeruju da neka radi svatko svoj posao, pa ćemo biti spremni, ako zatreba. A u tome i jest problem. Sve se trese, kriza se lijepi na krizu, oružje zvecka, a, kako saznajemo, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH i ministar obrane ne komuniciraju još od svibnja 2021. Ma, “komuniciraju” oni, i to na sva zvona, ali na način koji problem i razjedinjenost samo produbljuje. Premda su se svi kleli u to da HV i vojnike ne treba politizirati, svjedoci smo da je HV u međuvremenu postao talac političkog sukoba između ambicija i želja predsjednika RH Zorana Milanovića, ovdje i kao vrhovnog zapovjednika, te ambicija i želja Vlade Andreja Plenkovića. Vojni vrh, koji čine generali i admirali, u većini dokazani u stvarnim borbama tijekom Domovinskog rata, koji imaju svoju vojničku povijest, karijeru, neki od njih baš i pravu ratničku karijeru, sada nisu za prepoznati. Pod egidom “ne bi se šteli mešati” taktiziraju, kopaju rovove, obilaze oko jednog, pa oko drugog stola, sklanjaju se pod kišom političkih gelera i pokušavaju pogoditi koje će brdo prevladati. Sudeći po ponašanju i učincima, koliko se može vidjeti iz njihovih postupaka i priopćenja koja u ime svih daje glavni načelnik OS RH admiral Robert Hranj (on šalje Milanoviću, a predsjednik obznanjuje), oni se ipak drže zajedno i čvršće uz formacijskog im šefa Milanovića. On jest njihov formalni zapovjednik, a ljudima s činovima to je glavni orijentir, no svejedno, teško se oteti utisku da tako gube i svoje ja. Njihov je primarni posao čuvati i braniti hrvatske nacionalne interese i građane, a ne politike. Trebaju balansirati, a ne staviti se u poziciju talaca. Dok se cijela Europa vojno pomiče, HV kao da spava svoj zimski san, a čini se kao da je aktivna jedino ona naša izdvojena postrojba, onih 80-ak vojnika u Poljskoj, koji gotovo svakodnevno vježbaju kao da će rat početi sutra.
Nazvao me poznanik i sasvim ozbiljno me upitao: “Reci, može li vrhovni zapovjednik Milanović, onako, iz ćeifa, u naletu osvetničkog žara prema Plenkoviću i Banožiću, narediti pilotima HRZ-a da ne odu u Francusku na obuku za pilote Rafalea?” Čudno pitanje, ali nakon prvog nagonskog odgovora “što ti pada na pamet” shvatiš da je čovjek postavio sasvim logično pitanje. NNNI 2022. ili kako bi se nekad reklo zamislimo vježbu “Ništa nas ne smije iznenaditi 2022.” U sukobu Milanovića i Plenkovićeve Vlade već je do sada učinjeno mnogo toga “neočekivanog”. Dok se EU vojske pripremaju, zlu ne trebalo, Milanoviću je i dalje prvi zadatak prekomjerno granatirati Banožića dok god on sjedi u ministarskoj fotelji, a Plenkovića dok god ne pristaje na sva njegova politička i ina kadroviranja. Imaš osjećaj da bi, da se sutra zarati, Milanović još tražio da Banožić ode, a vrati Burčul. Ma, vojskovođa naš. Ponavljamo povijest, pa smo, kao uvijek, uoči vojne opasnosti razjedinjeni i nedovoljno naoružani.
Cijela ta napetost počela je kao šou, zabava za narode, no riječ po riječ došlo se već do blokade vojnog sustava. Sada je izdavanje najobičnije vojne zapovijedi oko bilo čega postao opasan zadatak jer netko će se možda uvrijediti. Kako organizirati vojnu vježbu na Slunju, po zapovijedi Milanovića ako znaš da će nastati problem jer neće moći doći ministar obrane? Kako časnika unaprijediti ili umiroviti, ako će i oko toga nastati rat? Kako odlučiti kojom bojom obojiti Bradleye, koga poslušati? Zapravo, teško je i gledati te naše generale i admirale, koji su ratovali, vodili puno jači i brojniji HV u puno opasnijoj situaciji. A zapovijedi dobivali od ljudi puno većeg kalibra.