O Igoru Mandiću osjećam dužnost pisati u tjednu kada smo ga izgubili i od njega se oprostili. Dužnost mi je nametnuta poštovanjem, divljenjem i prijateljstvom. Ali...
Oni koji su ga poznavali, cijenili, voljeli i čitali neće iz ovoga teksta o Igoru Mandiću saznati ništa novo. Takvima nije potrebno crtati što smo i koga izgubili.
Oni, pak, koji su Igora Mandića prezirali, pa čak i mrzili, a tu je emociju on itekako znao navući na sebe, možda zavire u ovaj tekst, a još prije, i ne pročitavši ga, u prostor za komentiranje ispod njega samo zato da još jednom na njega pljunu. Takvi su ga uglavnom malo čitali, a još manje razumjeli.
Obavezna lektira za novinare
Ponajviše bih ovom kolumnom želio privući pažnju onih koji s Igorom Mandićem nisu imali nikakva posla, koji niti su ga čitali niti su o njemu bilo što mislili, a trebali su i trebaju. Tu ponajprije mislim na sve svoje kolegice i kolege novinare i sve ostale koji imaju ili tek namjeravaju u životu imati bilo kakve veze s čitanjem i pisanjem. Knjige Igora Mandića, zbirke njegovih novinskih tekstova, kritika, eseja i polemika, za sve nas moraju biti obavezna lektira. U njima je ogromno znanje jednog od onih ljudi koji su uvijek smjeli reći da su više u životu zaboravili nego što je većina nas ostalih naučila. Potom je tu silna strast prema jeziku kao alatu i predmetu zanimanja. A iznad svega caruje logika zdravog, bistrog, oštrog i uvijek nabrušenog uma i jezika.
Za mene jednostavno ne može biti takvo neko vrijeme u kojem Igora Mandića više nema. Kao što ne može biti ni hrvatske kulture u kojoj Igora Mandića više nema. A ja ću u nastavku bezočno prepisivati Mandića ne bih li koga neupućenog potaknuo da se prihvati blaga ponuđenog na policama knjižnica i još poneke knjižare.
I nije samo stvar u tome da mi Mandićeve knjige, dok ih opet uzimam u ruke, zabranjuju bilo kakav osjećaj gubitka. Nego je još više stvar u tome da u njima ne nailazim na ama baš nijedan redak, pa makar bio napisan i prije više od pola stoljeća, koji se nas danas više ne bi ticao i koji ne bi i o nama današnjima govorio.
Od dvije knjige osobito se ovih dana ne mogu odvojiti. To su dvije zbirke Mandićevih novinskih polemika, "Nježno srce" iz 1975. i "Policajci duha" iz 1979. godine.
O tome kakve veze oštre polemike imaju sa srcem, pa još nježnim, Mandić piše u predgovornom eseju o polemici i polemičarima u knjizi čiju je naslovnicu genijalno oslikao Alfred Pal.
Žestoki polemičar i britki ironičar
Nakon što naslov knjige objasni vezom s istoimenim britanskim filmom iz 1949. godine, Mandić iz studije o ironiji britanskog književnog kritičara Anthonyja Edwarda Dysona citira ove rečenice: "Činjenica da stanovite negativne emocije pripadaju ironiji kao literarnom postupku još ne dokazuju da je ironičar nesposoban za nježnije odgovore kao čovjek. On to može ili ne može biti, a to je jedna od mnogih stvari koje mi moramo otkriti." Pa malo dalje piše nešto što je i danas ovdje za nas osobito važno.
"Naime, ako su moralno zgražanje i ikonoklastija neki od važnijih impulsa koji polemičara (ironičara) tjeraju na reagiranje, onda bi bilo kratkovidno vjerovati da on mora mrziti sve te ljude kojima se bavi, odnosno da ih on mora progoniti iz neke osobne opsesije ili računice. Želim izjaviti, svima kojih bi se to moglo ticati, da nikad nisam nazlobio na nekoga s kojim sam polemizirao i da sam prvi bio spreman pružiti ruku pomirnicu i ispiti istu takvu čašicu. Sve to mogu utoliko prije naglasiti što sâm nisam zamjerio gotovo nikome, tko je na mene sručio teže nagrde nego ja na njega, i da sam u najvećem broju slučajeva s mojim dosadašnjim polemičarskim suborcima – sklopio drugarstvo, pa čak i prijateljstvo!"
Ali, da se ne pomisli da se jedan od najžešćih polemičara i najbritkijih ironičara hrvatskog jezika odjednom raspekmezio, Igor Mandić tekst završava ovako:
"Kako bilo da bilo, računam da će me NJEŽNO SRCE ponovno posvaditi s onima s kojima sam se već jednom bio pomirio, kao i da će proširiti krug mojih nenavidnika. Ali, to je sudbina polemičara koji ide na izvor nesuglasica – dok se ne razbije."
Samo je mrtav kritičar - dobar kritičar
Malo ispred u istom tom tekstu Igor Mandić, živ živcat da življi ne može biti, tjera nas postaviti si pitanje je li i koliko je naša kultura danas uopće još živa, jer se "kroz sudbinu polemičara najbolje prozire sudbina pisca u jednoj kulturi. On djeluje na njezinu najtanjem ledu, lupajući po njemu bakandžama: koliko i ukoliko led izdrži, toliko je duhovna situacija jedne kulture provjerenija, ozbiljnija, solidnija i čvršća. Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva."
Svoj predgovor knjizi "Policajci duha", Mandić počinje odgovorom na pitanje tko su ti panduri.
"Izrazom 'policajci duha' nedvojbeno se negativno određuje jedan mentalitet koji se očituje u našoj kulturnoj javnosti. U prvi mah je jasno da 'policajnim' mentalitetom u kulturi svi jednako držimo kako osobnu aroganaciju, tako i zaklanjanje iza autoriteta jedne organizacije. Radi se o pojedincima, s ne malim karijerističkim pretenzijama, koji pluralistički ustrojenu javnost žele pojednostaviti do par krutih cestoredarstvenih propisa. Svojatajući za sebe pravo na svu istinu, sažetu u nekoliko formula, oni se samovoljno postavljaju na mali pijedestal prometnika i s njega daju energične znakove prema kojima bismo se svi trebali ponašati. S takvim mentalitetom nemoguće je stupiti u pravu polemiku, jer on odmah gubi prisebnost... ono što bi trebala biti plodonosna razmjena misli, vođena s punom tolerancijom, kod njih postaje progonom čovjeka."
Za kraj sam ostavio rečenice iz jedne od polemika iz "Nježnog srca" da još jednom utvrdim kako je sasvim u redu, štoviše i potrebno da ne prestane pljuvanje ni po pogrebnoj povorci za čovjekom koji je napisao: "Od sviju zala što ih javnost može prirediti književnim kritičarima, najveće je ono kad ih počne cijeniti, svojatati i za njih se otimati. To znači, da se radi o kritičarevoj bezopasnoj lješini, a ne o njegovom živom duhu; samo je mrtav kritičar – dobar kritičar."