U 2032. godini Republika Hrvatska ima razvijen željeznički sustav koji pruža kvalitetne usluge društvu i potpuno je integriran s drugim granama prometa. Siguran, ekonomičan, energetski efikasan, ekološki prihvatljiv, konkurentan i održiv željeznički sustav otporan na klimatske promjene...
Ne, nije to uvod u stand-up nastup posvećen hrvatskim željeznicama, to je vizija koju ima država, odlučna da u idućih deset godina vrati povjerenje građana u vlakove. A kako željeznički sustav funkcionira danas, dobro su opisali vječno pesimistični sindikalisti:
"Napušteni hrvatski željeznički sustav, koji je političkom odlukom i nedostatkom sredstava pao u sjenu mreže novih autocesta, u posljednjih petnaest godina spao je s 80 na 20 milijuna putnika godišnje. Prosječna brzina vlakova lani je iznosila 44,9 kilometara na sat".
U Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture uzvraćaju da Hrvatska ima 635 kilometara pruga na milijun stanovnika, po čemu je iznad prosjeka EU koji iznosi 451 kilometar. Pruge, dakle, imamo, samo kakve? Strogo nekontrolirane. Najveća dopuštena brzina je 77 kilometara na sat, prosječna kašnjenja putničkih vlakova na stotinu kilometara iznose 5,7 minuta, a teretnih čak 140 minuta. Kašnjenje vlakova postalo je dio pučke predaje, kao ono kad zimsku službu iznenadi prvi snijeg.
Kako vratiti povjerenje putnika da će na vrijeme i u relativno ugodnoj vožnji stići na posao ili u školu? Teško, ali nije nemoguće. Nakon što su sagrađene autoceste neophodne za turiste, vrijeme je da se obnove pruge za radnike i učenike. I gospodarstvo. No, u HŽ-ovim tvrtkama nedostaje, priznaju to i same, stručnog osoblja, a to vide i kao jedan od ključnih problema željezničkog sustava.
Koliko su radnici motivirani, vidjelo se kad su zaspali i zakasnili na posao, a vlak s putnicima je čekao jer nije bilo "rezerve s klupe". U Ministarstvu maštaju i o tome da željeznički prijevoz jednog dana postane okosnica integriranog prijevoza putnika, da se izmjenjuje s autobusnim prijevozom, pa i s brodskim na moru i rijekama, zašto ne! Dok se nešto ne pokrene, dotle će, kako kažu dežurni pesimisti u sindikatu, prosječna brzina hrvatskih vlakova i dalje biti jedva nešto veća od maksimalne brzine parne lokomotive Roberta Stephensona iz 1829., nazvane Rocket.
Hoće li ga HŽ-ova raketa za sedam godina, na 200. godišnjicu, ipak prešišati?