Posebno otužnim udaranjem crkvenog zvona, čiji se zvuk čuje svakih nekoliko sekundi u manjim sredinama, obavještava se da je umro njihov sumještanin. Tada ljudi zastaju, razmisle o životu i mole se za pokojnika. Tako je barem bilo nekada. Smrt je tada bila na pijedestalu dostojanstva. Danas – na razini statističke vijesti.
“Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni.”
Ova posveta Johna Donna u knjizi Ernesta Hemingwaya “Kome zvono zvoni” nametnula mi se kao tema moje završne ovogodišnje redovite kolumne. Na početku godine nisam ni slutio da ću na njezinu kraju pisati o smrti. Da se tako zlokobno nije nadvila nad svima nama, vjerojatno bih analizirao neke ovozemaljske probleme. Zato danas pišem o onima koji su prerano otišli na nebo. Ponajviše zbog kuge našega doba.
U svakom susretu s prijateljima smrt nas vuče u svoj zagrljaj. Naše najbliže pretvorila je u naše neprijatelje. U potencijalne “ubojice” na koje sumnjamo da su naoružani smrtonosnim virusom. Nevidljivi neprijatelj kodnog naziva COVID-19 ispraznio je ulice i napunio bolnice. Hrabri liječnici često nemoćno šire ruke. Pacijentima u borbi za kisik posljednja su nada respiratori. Mnogi na njima zauvijek prestaju disati. A onda mrtve pretvaramo u statistiku. Virus je pokopao i naše emocije. Naviknuli smo se da svaki dan zauvijek odu deseci, stotine, tisuće sinova našeg planeta. Kao da to nisu naši prijatelji i poznanici, kao da oni nisu dio našeg čovječanstva, našeg kontinenta, naše Zemlje.
COVID devetnaest u ovoj se dvadesetoj udružio u zločinački pothvat i s drugim bolestima i raznim nesrećama. U smrtonosnom pohodu natječu se tko će iskopati više grobova. Dok pišem ove retke, pred očima mi lebde slike onih koji su ove godine zauvijek otišli: Špiro Guberina, Kićo Slabinac, Rajko Dujmić, Pero Kvrgić, Vera Zima, Mustafa Nadarević, Božidar Alić, Neda Arnerić, Sean Connery, Kirk Douglas, Olivia de Havilland, Kenny Rogers, Ennio Morricone, Vatroslav Mimica, Džej Ramadanovski, Max Von Sydow, Zdenka Vučković, Đurđa Ivezić, Damir Kukuruzović, Lazo Goluža, Mladen Kušec, Kenzo Takada, Zoja Odak, Tonko Maroević, Isidora Bjelica, Ante Pavlović, Jiří Menzel, Damir Mihanović-Ćubi, Otto Barić, Maradona, Kobe Bryant, Branko Cikatić, Paolo Rossi, Radomir Antić, Admir Džubur, Krasnodar Rora, Slaven Zambata, Ivo Banac, Janez Kocijančić, Hosni Mubarak, Slaven Letica, Anto Kovačević, Hasan Muratović, Muhamed Čengić, Arie Livne, Mile Bogović, mons. Georg Ratzinger, Jozo Bogdan, Veljko Lončar, Pero Gudelj, Almer Hašimbegović, Milka Babović, Sead Hadžijahić...
Predug je još popis onih kojih nema, a svi oni ušli su u 2020. s tisućama želja. Njihovi planovi pokopani su s njima ispod nadgrobnih ploča. U svojoj bezobzirnosti virus nije dopustio ni da ih ispratimo. Otišli su gotovo sami, tiho, tek uz jecaje najuže rodbine.
Sve je više svježih humaka koji svjedoče kako je ovo bila ratna godina. Goloruke nas je napao nevidljivi neprijatelj. Njemački proizvođač BioNTech i američki farmaceutski div Pfizer i drugi tek su ovih dana počeli distribuirati “oružje”. Počelo je cijepljenje. Tako ćemo se braniti strepeći da nas ne sustigne neka nova mutirana nevolja.
Ipak, nakon bura i oluja uvijek dolaze ljepši dani. Čekamo 2021. Želimo vjerovati kako ćemo u njoj disati bez respiratora. Punim plućima. I da ćemo više, poput njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera, cijeniti život: “Svaki dan je maleni život: svako buđenje i ustajanje malo rođenje, svako svježe jutro mala mladost, svaki odlazak na počinak i san malena smrt.”
I na kraju ove godine zaželimo laku zemlju milijunu i 800 tisuća onih koje je ove godine ubio virus. Nas preostalih sedam i pol milijardi imat ćemo mirnu i sretnu novu godinu kada shvatimo da je “smrt svakoga od njih umanjila svakoga od nas, jer smo obuhvaćeni čovječanstvom”.
Korona još nije završila svoj smrtonosni pohod. Mnogi će još morati umrijeti. Ostaviti sve i otići u vječnost. Jesmo li možda i mi na redu?! Kakav u životnoj prolaznosti ostavljamo pečat iza sebe?! Živimo li po “Opomeni” Antuna Branka Šimića: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!”
Promislimo jesmo li se u utrci za materijalnim udaljili ne samo od ljudi već i duhovno od samih sebe. Bit ćemo veliki ispod zvijezda i onda kada s pijetetom budemo zastajali na zvuk “mrtvačkog zvona”. Kada i smrti vratimo dignitet. I ne budemo pitali: “Kome zvono zvoni…?” Jer, tebi zvoni!•