Sredinom mjeseca rujna u dnevnom tisku i televizijskim vijestima pročitao sam i vidio da je u Zagrebu predstavljena knjiga "Skidanje maski", banjolučkog biskupa dr. Franje Komarice.
Nazočnost velikog broja uglednika na promociji bila je najbolji pokazatelj da je knjiga izazvala pozornost političke, duhovne, kulturne i svekolike javnosti. Najava poglavlja potaknula me knjigu potražiti i pročitati. Želio sam vidjeti što o turbulentnom razdoblju naše povijesti piše duhovnik, katolički biskup i vjerodostojan svjedok. Nazvao sam Tajništvo Banjolučke biskupije, predstavio se i sugovorniku rekao:
Poznajem autora knjige, uzoritog oca biskupa, surađivali smo u Međunarodnoj ligi humanista i u drugim prigodama.
Upitao sam:
Kako mogu doći do knjige? Mogu li je dobiti poštanskim pouzećem s posvetom autora?
Hvala Vam na zanimanju! Knjigu možete kupiti u knjižarama i na kioscima -reče mi.
Bio je to kratak, odsječan odgovor, neprimjeren mojoj znatiželji. Pretpostavio sam da je sugovornik bio u žurbi, u nekoj neodložnoj obvezi.
Dobro, hvala Vam! Snaći ću se nekako - rekoh mu.
Knjigu sam tražio po kioscima. Nisam je našao.
Tražio sam je po sarajevskim i mostarskim knjižarama. Ni tamo je nije bilo!
Znao sam da je izašla u izdanju Večernjeg lista, a nema je. Nema ni mostarske promocije!
Zanimljivo!
Konačno, na moju adresu došla je ova vrijedna knjiga.
Odložio sam poslijepodnevne obveze i zaplovio stranicama neobične ispovijesti. Kada se već odlučio pisati, vjerovao sam da će uzoriti biskup vjerodostojno ispričati svoje patnje iz vremena kućnog zatočeništva i da će prenijeti što je doživio u Berlinu, Parizu, Londonu, Washingtonu i inim adresama na kojima je molio za pomoć. Kada sam došao do posljednje stranice i zatvorio korice, ostao sam zatečen.
Knjiga iz usta katoličkog svećenika svjedoči i upozorava na prijetvornost međunarodne politike čiji se postulati svode na goli interes. Interes - i ništa drugo.
Priče o savezništvu, prijateljstvu, demokratizaciji, zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, gole su fraze. Obične fraze kojima su podređene sve vrijednosti tzv. demokratskog svijeta.
Dva mjeseca kasnije iz tiska je izašla knjiga "Krv realpolitike", u kojoj Florence Hartmann, glasnogovornica nekadašnje haške tužiteljice Carle Del Ponte i dopisnica uglednog francuskog lista Le Monde, na temelju vjerodostojnih dokumenata, na šokantan način, opisuje sudjelovanje velikih sila u bosanskohercegovačkoj ratnoj tragediji. Jedna i druga knjiga mojim godinama otvorile su oči. Kada ih čovjek pročita, mora uzviknuti:
Ljudi moji, je li ovo moguće?
Mora se upitati - jesu li veliki (SAD, V. Britanija i Francuska), oni koji odlučuju o svemu i svačemu, zaista toliko dvolični i opasni? Iz pera i usta legendarne francuske novinarke i bivše glasnogovornice Carle del Ponte pročitao sam i čuo da su Velika Britanija, SAD i Francuska znali da se u Srebrenici sprema genocid i da je isti scenarij pripremljen za enklave Žepa i Goražde.
Čuo sam i to da je predsjednik SAD-a Bill Clinton zagovarao takav rasplet događaja. Ako su vjerodostojni dokumenti na koje se poziva autorica knjige, dosadašnja saznanja o uzrocima, tijeku i posljedicama bosanskohercegovačkog rata moraju doživjeti reviziju.
Povijest će se promijeniti i mnogi koji su ove godine bili na obilježavanju dvadesete obljetnice srebreničkog stradanja vjerojatno nikada više neće svojom nogom tamo stupiti. Zaobilazit će Potočare, kako se kaže, u najširem luku. Inače, mogli bi doživjeti neugodnosti kakve su ove godine zadesile Aleksandra Vučića, premijera Republike Srbije.
Dayton i poslije njega
Mi, bosanskohercegovački biskupi - piše dr. Franjo Komarica - proučili smo Daytonski sporazum. Uočili smo puno nedostataka i nedorečenosti. Upozoravali smo na sve strane. Molili smo i predlagali popravke i preinake. Dok sam, jednom prigodom, upozoravao na štetnost ovakvog ugovora, na vrlo grub način, kreator svega reče mi: Gospodine biskupe, Daytonski sporazum je više od Svetog pisma! Upamtite to!
Na drugoj strani, drugom prigodom, međunarodni dužnosnici umirivali su me govoreći da je Sporazum samo prvo poluvrijeme međunarodnih nadmetanja. Nisam mogao dokučiti namjere visoke politike. Hodao sam svijetom i molio za objašnjenje - zašto se s našom zemljom postupa na ovakav način? Kucao sam na vrata NATO saveza, Washingtona, Pariza i Londona. Sugovornicima sam objašnjavao besmisao ovakvog rata. Jednom prigodom jedan visoki dužnosnik na osoran način reče mi:
Ovu priliku čekali smo od 1945. godine. Vaš rat je ništa drugo nego nastavak Prvog i Drugog svjetskog rata. Na malome ograničenom prostoru želimo drugoj strani pokazati tko u svijetu vodi glavnu riječ!
Svijetom sam hodao izbezumljen. Otputovao sam u Ottawu. Molio sam za prijam u Ministarstvu vanjskih poslova Kanade. I tamo sam pitao - zašto se s našom zemljom postupa na ovakav način? Zašto se ne zaustave zločini Slobodana Miloševića? Diplomatskom mirnoćom ministar vanjskih poslova i njegov suradnik zadužen za Europu rekoše mi:
Morate znati da Milošević još ne smije pasti. Još nije obavio što obaviti treba. S marionetom je lako igrati. Mi znamo što namjerava učiniti na Kosovu. Pustit ćemo ga da to uradi, onda ćemo intervenirati.
I dalje sam putovao svijetom. Kucao sam na razna vrata i molio za pomoć. Jednog visokog međunarodnog političara pitao sam - zašto se naša zemlja razara?
Nikada neću zaboraviti kako mi se unese u lice i reče:
Gospodine biskupe, zapamtite, ja sam Vaš Bog! Zato će sve biti onako kako ja hoću! Ja sam naredio da kod Vas bude rat i rat je bio. Sada sam naredio mir i zato mora biti mir!
Ništa bolje nije ni na domaćoj političkoj sceni.
Još gore od svega toga je što vodeći hrvatski političari - i oni iz Hercegovine i oni malobrojniji iz Bosne uopće ne dolaze. Kao da su nestali ili se skrivaju. Isto je i s političarima iz Hrvatske. Sam sam ostao - žali se biskup Franjo Komarica.
Suočen s tisuću neprilika odlučio sam se obratiti gradonačelniku Banje Luke i zamoliti za pomoć.
Puno se mojih župljana želi vratiti u porušene domove - rekoh mu.
U jednom trenu gradonačelnik me prekide i reče:
Ja sam ovdje Bog! Ja prkosim Daytonskom sporazumu i neću dopustiti izbjeglicama da se vrate. Ja ću uzeti novac koji je namijenjen za njihov povratak, ali neću dopustiti da se oni, konkretno - Hrvati katolici, vrate u moj grad, u mjesta odakle su protjerani. Dok sam ja živ, neću dopustiti da se Hrvati ovamo vrate. Zaboravite Banju Luku!
Ne znam kako sam pronašao izlazna vrata - piše biskup Franjo Komarica.
Silazeći niz stubište gradskog Poglavarstva i rodnog grada shvatih da na svim razinama odlučivanja postoje ljudi koji za sebe govore da su oni bogovi.
Pitao sam se - kako bogovima u ljudskome liku stati na kraj!?
Posjetio sam njemačkog kancelara Helmuta Kohla. Pričao sam mu što sam doživio i u kakvim su nevoljama moji župljani.
Razumijem Vaše patnje... Znam što znači izgubiti svoj dom, ali prilike su teške i složene - reče mi i nastavi:
Svakih deset minuta zvali su me Englezi i Francuzi i tražili da hrvatsku vojsku zaustavim pred Banjom Lukom - pred gradom koji je bio pred padom. Hrvati ne smiju ući u Banju Luku! Linije razgraničenja povučene su.
Jednom prigodom - prisjeća se biskup Komarica - posjetilo me visoko izaslanstvo iz Bruxellesa, iz središta Europske unije. Pitao sam - zašto se s našom zemljom postupa na ovakav način? Dok sam završavao svoj upit, njihov predvodnik reče mi:
Gospodine biskupe, Vi nas ovdje uopće ne zanimate! Bosna i Hercegovina je, u najboljem slučaju, štala za naše konje na putu prema Istoku. Obična konjušnica! Ništa više od toga!
Ovo poniženje morao sam otrpjeti. Za vrijeme ratnih patnji samo jedan političar, diplomat, u osobi francuskog veleposlanika, pokazao je lice čovjeka dostojna poštovanja. U prijateljskom ozračju neočekivano mi reče:
Oče biskupe, kada je moj predsjednik došao u Sarajevo, vidio je grad u plamenu. Umjesto da nešto učini, rekao je:
Ovim divljacima treba dati još više oružja da se međusobno istrijebe. Onda ćemo mi u Europi imati više mira. Ja se sramim moga predsjednika!
Dirnula me iskrenost francuskog veleposlanika i njegova isprika - prisjeća se i piše biskup Komarica.
Knjiga vrvi od zanimljivih saznanja i poruka.
Odmah nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, u pratnji vojnog atašea, posjetio me i veleposlanik jedne moćne europske zemlje. U razgovoru (str.18 - 109) reče mi:
Gospodine biskupe, zaboravite Dayton! To je američka glupost! Dayton ništa ne znači! To je samo običan papir! Moja će vlada poduzeti sve da Daytonski sporazum ne uspije!
Na koncu ostaje upit - što je Daytonski sporazum?
Sveto pismo, kako kaže prekooceanska velesila, ili - običan papir i obična glupost, kako kaže europski politički epicentar.
I, konačno, pitanje svih pitanja:
Koja je sudbina naše male, razorene i podijeljene, zemlje nazvane - Ni tamo, ni amo!?