Premijer Plenković je odlučio: Martina Dalić dolazi na čelo Podravke! Bomba je to koja je podigla novu eksploziju mjehurića u ionako uzavrelom hrvatskom lončiću vode. Naravno, većina komentatora hvata se drugog dijela rečenice. Martina se vraća! I to u Podravku! Nekako preskaču prvi dio rečenice. Kako je moguće da i u godini Gospodnjoj 2021. premijer politički instalira predsjednika uprave očito kvaziprivatizirane Podravke, na koju se još uvijek gleda kao na neotuđivi dio državne srebrnine?
Naravno, reći ćete, pa premijer bira i glavnog državnog odvjetnika i guvernera HNB-a! U slučaju Podravke u stvarnosti mehanizam nije baš tako jednostavan. Nije baš da premijer tako imperatorski oktroira, ipak se tu nešto pristojno pitaju i drugi suvlasnici, koji su se odavna pomirili s nepisanim dogovorom da mjesto šefa Podravke pripada onome koga odabere država. A to onda u prijevodu znači: ta fotelja je politički plijen stranke koja je u tom trenutku na vlasti. No, da su mirovinci bili protiv njezina imenovanja, ono se vjerojatno ne bi ni dogodilo. U konačnici, tko uopće kaže da je izbor Martine Dalić loš? Jedino pitanje je, naravno, hoće li ona za sobom dovući i političke repove koji se nisu smirili još od afere Borg. Bio sam jedan od onih koji su galamili iz petnih žila kad je u Podravku instaliran Zvonimir Mršić, ne zato što sam vjerovao da on to ne bi znao raditi, već zato što je upravo zbog njega srušen dugo priželjkivani zakon koji je uvela premijerka Kosor, a prema kojem se za čelna mjesta u tvrtkama u državnom (su)vlasništvu zahtijeva javni natječaj. No, naravno, Milanovićeva Vlada nije se mogla odreći političkog plijena i uskoro su po ključu posmicani svi koje je postavio HDZ, a zatim postavljeni politički podobni. Jednako tako pri sljedećoj smjeni vlasti bilo je samo pitanje trenutka kad će Mršić morati otići. Na njegovo mjesto Plenković je postavio nedavno prerano preminulog Marina Pucara. Obojica su na čelu Podravke bili – izrazito uspješni. A repovi afere Spice koje je za sobom ostavila prethodna garnitura efikasno podrezani. Martinu Dalić prvi put sam sreo negdje na izmaku prošlog tisućljeća, kad smo u uredu glavnog državnog inspektora za OTV snimali odgovore na pitanja gledatelja. Moji savjeti kako se ponašati pred kamerom za nju se nisu baš lijepili, no suverenim znanjem je još tada impresionirala. Bilo je jasno da nikad neće osvojiti titulu komunikatora godine, ali isto tako da će se vrlo brzo vinuti do samog vrha. Dva desetljeća kasnije sve se to još jednom potvrdilo kad se zatekla na jednoj od najmoćnijih pozicija u državi u gotovo povijesnom trenutku detroniziranja Ivice Todorića. Ni ovaj put savjeti nisu pomagali. Ja sam se zatekao u poziciji da potpredsjednici Vlade u programu uživo guram “krušku pod njušku” ponavljajući pitanje: “Gospođo Dalić, tko je pisao Lex Agrokor?” dok ona hitro za to vrijeme pokušava pobjeći iz kadra. Potpuno nepotrebno. Da je odmah rekla: “Ja sam autorica Lex Agrokor, a u pisanju zakona savjetovala sam se sa svojim timom iz Ministarstva i sa svim stručnjacima s kojima je to bilo nužno” – to možda uopće ne bi bila laž. A afera se možda nikad ne bi tako rasplamsala. Ponovit ću što sam govorio i tada: da se Dalić koristila takvim metodama kao predsjednica uprave neke tvrtke, a ne kao potpredsjednica Vlade, više bi nego zaslužila priznanje i višemilijunski bonus. No, za nju ne vrijedi ona “tko visoko leti, nisko pada”. Tresnula itekako jest, ali samo u očima javnosti i onih članova HDZ-a koji je ni prije kao samoproklamiranu “neoliberalku” (štogod to zapravo značilo!) nikad nisu prihvaćali. Jasno je bilo da će neko vrijeme morati provesti u hladu. Malo vitra na nekom drugom solidno plaćenom mjestu. Je li netko doista bio toliko naivan u uvjerenju da bivša potpredsjednica Vlade neće dobiti novu šansu, ali i nagradu za njezino lojalno čuvanje leđa premijeru?
Naglasak zapravo uopće ne bi trebao biti na njoj. Podravci bi njezin profil mogao biti dobrodošao. Kazna nije doživotna. Platila je cijenu – izbačena je iz visoke politike. Jedino stvarno pitanje jest – osjeća li se doista Andrej Plenković u ovom trenutku kad ga Vrhovni sud oslobađa sjene Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa toliko moćno da vjeruje da mu može proći doslovno sve, koliko god nepopularno bilo? Nakon svih bolnih udaraca te prisiljenih odlazaka ministara, zatim niza župana i gradonačelnika pod sumnjom te zastupnika s rukama u pekmezu, prosječni Hrvat, kojeg valjda još od osnovne škole nitko nije pitao “a kaj ti želiš biti?”, teško da će suosjećati s Martinom Dalić. A još manje s njim.