Evanđelist Luka donosi opis posljednjih Isusovih dana u Jeruzalemu. Isus je svečano ušao na magarcu u Jeruzalem. Dok je ulazio, mnoštvo učenika koje je s njima ulazilo u Jeruzalem glasno i radosno je hvalilo Boga. Farizejima koji su stajali među narodom to je smetalo. Tražili su od Isusa da zabrani učenicima tako glasno i radosno hvaliti Boga. Isus nije poslušao farizeje. Dapače, reče im, ako oni ne budu slavili Boga, da će samo kamenje slaviti Boga kao učenici.
Kad se Isus približio Jeruzalemu, pogledao je grad i zaplakao nad njim. Najavio je kako će cijeli grad biti srušen (Lk 19,41-44). Imamo u Ivanovu evanđelju odlomak u kojem se govori kako je Isus zaplakao i nad mrtvim Lazarom (Iv 11,35).
Kad je Isus ušao u hram, počeo je izgoniti trgovce govoreći ime: "Stoji pisano: kuća moja neka kuća molitve bude, a vi je pretvoriste u razbojničku spilju!" (Lk 19,46-47) Zatim je počeo svakodnevno naučavati u hramu i navješćivati radosnu vijest. Takav njegov nastup i naučavanje počeli su smetati pojedinim skupinama. Svećenički glavari, književnici i prvaci naroda htjeli su ga usmrtiti. Međutim, uplašili su se naroda. Narod je slušao Isusa i njegove riječi. Prvaci naroda tražili su način kako bi ga mogli osuditi. Počeli su ga pitati kojom vlašću to čini. Isus ne dogovara izravno, nego postavlja on njima pitanje o Ivanu Krstitelju: "Je li Ivanovo krštenje bilo od neba ili od ljudi?" (Lk 20,3) Isusovo pitanje ih je zbunilo. Nije im se svidjelo. Počeli su međusobno umovati. Ako reknu da je Ivanovo krštenje od neba, logično, Isus će nastaviti pitati: "Zašto mu onda niste vjerovali?" Bojali su se reći kako je od ljudi, jer su se bojali kako će ih narod u tom slučaju kamenovati. Odlučili su se na diplomatski odgovor kako oni ne znaju odakle je Ivanovo krštenje. Zato Isus završava raspravu s njima riječima: "Ni ja vama neću kazati kakvom vlasti ovo činim." (Lk 20,8)