Kada građanin Zoran Milanović uđe u fun zonu Rusije pa čak i one Putinove, onda je to njegova stvar. Kada on kao predsjednik države pokaže određeno divljenje i bojazan od ruskog medvjeda, to je već upitnije, ali 'ajmo reći i da kao predsjednik države, koji je isto samo čovjek, može izraziti svoju bojazan i oprez. No tu sada dolazimo do trećeg Zorana Milanovića, koji je prema Ustavu i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH. Dakle, onaj koji pokreće ili zaustavlja HV, a to već nije ni šala ni stvar osobnog izbora. Kada on kao vrhovni zapovjednik kaže to što je rekao, a mnogi su to prepoznali kao barem snishodljivost, možda i strah od ruske vojne sile, onda već slijede i pitanja logična i vezana za nacionalnu sigurnost Hrvatske. A ona promišlja i moguće i nemoguće događaje, pa tako i situaciju u kojoj bi se Putinova vojna sila prelila preko Karpata i krenula kroz Mađarsku ravnicu prema nekoliko stotina kilometara udaljenoj Hrvatskoj. I sad se već svi mi moramo pitati što bi u tom slučaju naš vrhovnik zapovjedio vojsci. Bi li digao vojsku ili bi je raspustio? Nije to šala. Milanović se iz ove situacije može, što bi rekli Dalmatinci, rekuperat jedino da se potrudi prikazati da je politički glumatao. I tu ljubav, i taj obzir i taj praiskonski strah od ruske čizme. Problem je, naravno, što je Milanović opet u sasvim krivo vrijeme išao držati lekciju Ukrajincima i Zelenskom sad kada im je najteže, kazavši da ta njihova borba, taj izbor da mladost koja ratuje i gine, da to sve vodi u njihov poraz. Pa dobro, kakav to čovjek moraš biti da onome tko je na podu, ali se još trza, priđeš i pedagoški ga još iscipelariš?! No naš vrhovni pedagog nastavlja svoj plameni tok misli te nas podučava. Kaže: "Ruska čizma, tamo gdje dođe, ne odlazi... To je nevjerojatna vojna sila... Rusija je neuništiva. Naprosto, kao neprijatelj je neuništiva". Možda naš predsjednik misli da je mudar jer priziva sjećanje i na povijesnu izjavu Vladka Mačeka, koji je navodno 1941. poručio da "dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom". Ta se misao, ako je uopće dobro zapisana, već tada pokazala neprimjerenom, jer su se Hrvati našli usred krvavog rata i teško da su mogli odglumiti mirnoću Islanđana ili Iraca, koji se nisu šteli mešati. U cijeloj našoj dugoj povijesti na ovim prostorima Hrvati su rijetko kad mogli upražnjavati tu ziherašku poziciju i biti ispod stola. Pokazalo se, naprotiv, da je, kad su se sakrili, to često bilo i gore nego da su ustali i lupili velikog, makar u cjevanicu, a možda i nešto više. Kad ti prijeti istrebljenje, nema stajanja ispod stola. Većina naših ljudi na strani je Ukrajinaca upravo zato što osjećaju i vide da njima prijeti istrebljenje.
Najviše smo naučili kroz Domovinski rat od 1991. do 1995., u kojem su mnogi i osobno sudjelovali. Računa se da je u tih pet godina s oružjem u ruci sudjelovalo i pola milijuna naših građana, uglavnom muškaraca. Neki kao dragovoljci, neke je mobilizirala država. Vrhovni zapovjednik Tuđman nije želio rat, ali kad je otpočeo, nije dvojio ni sekunde trebamo li se braniti ili kalkulirati svoje šanse u sukobu s puno nadmoćnijom velikosrpskom vojnom čizmom. Kada je počeo rat, Zoran Milanović imao je 25 godina, a kada je završio, bio je u 29. Nije sudjelovao kao vojnik, no, ispostavilo se da ipak ima ratnih iskustava iz tog vremena. Kao mladac zaposlio se već 1993. u MVP-u, da bi kao diplomat pripravnik već 1994. postao sudionik mirovne misije OESS-a u Azerbajdžanu, odnosno Nagorno-Karabahu, gdje su se Azeri tukli s Armencima oko tog teritorija. I mi pamtimo s početka rata takve sudionike iz OESS-a, zvali smo ih zbog bijelih uniformi i opreme "sladoledarima". Milanović, koji je nosio bijeli šljem, ima dakle iskustva iz rata na Kavkazu. A sada se opet moraš pitati, dobro, kakav je to hrvatski momak koji 1994., dok je još trećina Hrvatske okupirana i pod velikosrpskom čizmom, odlazi u rat na Kavkazu, a ne osjeća poriv boriti se kod kuće. Čudan neki tip. Možda su mu roditelji branili, možda ga je pod svoje uzeo neki član hrvatske političke elite pa ga ubacio u brzu karijernu penjalicu, tko zna. Iz doba kad je bio premijer, Milanović je 2015. ustvrdio kako su "95% hrvatskih branitelja koji su držali pušku u ruci u Domovinskom ratu branitelji iz siromašnih obitelji i manje obrazovani". Ma nema pojma, tko god bio u rovu, to zna. Nadam se da i ovo s Rusima glumata, jer to o ruskoj čizmi koja, kad stupi, ne miče se, ne odgovara istini. Rusi su prvo poraženi u hladnom ratu od SAD-a, 1990. ruska čizma morala se povući iz 20-ak država istočnog bloka, od Baltika do Kavkaza i azijskih republika. A izgubili su i rat u Afganistanu, gdje su se proveli kao bosi po trnju, ni čizme im nisu pomogle. Sijanje defetizma prema Ukrajincima nezdravije je i od divljenja vojnim sposobnostima ruskog agresora, koji ih upravo istrebljuje. A sigurno ne doliči nekome tko nas svaki dan podsjeća da je, eto, i vrhovni zapovjednik HV-a.